ZLATNE BOSANSKE BAJKE – MALA VILA

MALA VILA

Bili jednom kralj i kraljica pa imali sina jedinca na koga su pazili kao na malo vode na dlanu. Vrijeme proleti dok trepneš okom. Sin je rastao i porastao.
Kako je u to vrijeme i bio običaj, proslaviše njegovo šišano kumstvo, te pozvaše na slavlje najuglednije ljude i najljepše djevojke iz sveg kraljevstva.
Bijeli dvori zasjaše od svakojakog luksuza. Bilo je tu zlata, srebra i dragog kamenja, te plamičaka od hiljada svijeća.
Uvečer se povede kolo, a u njega se uhvatile prelijepe djevojke, sve jedna ljepša od druge, sve očima gutaju lijepog kraljevića i s njega pogled ne skidaju.


Kad se gosti u ponoć raziđoše i svako ode svojoj kući, kraljeviću se nije spavalo.
No on, pošto je nebo bilo obasuto zvijezdama i ukrašeno mjesecom, ode u gaj prepun stabala starih lipa.
Gledao je debela stabla s divljenjem, dizao glavu prema gustim krošnjama kroz koje se provlačila mjesečina i padala po zemlji tvoreći čudnovate šare.
Lipe su zamamno mirisale. Taj miris se ni s čim uporediti nije mogao.
Zamišljen, šetao je lijepo uređenom travom i divio se čudima prirode.
Kad je za sobom ostavio lipov gaj i izašao na proplanak s kojeg se otvarao vidik, ugleda ispred sebe ogrnutu mjesečinom malu vilu. Sjedila je na travi obučena u najljepše haljine zlatom vezenih rubova.
Kosa joj je bila duga kao slap rijeke, uredno počešljana, a na glavi se nestvarno blistala prekrasna kruna ukrašena dragim kamenjem.

Jedino mu bilo čudno što je bila mala, posve, posve mala. Kao lučica.
Kraljević stade i zagleda se u nju kao u nekakvo čudo. Izgledala je pomalo nestvarno u toj travi, tako mala i prelijepa. A onda ona progovori glasom koji poteče kao voda:

„Dragi moj prelijepi kraljeviću. Oprosti mi što nisam bila na tvom kumovanju. Bila sam i ja pozvana, ali ne smjedoh se uhvatiti u kolo jer sam sitnija od drugih. Zbog toga ti se klanjam u ovoj sjajnoj mjesečini koja je meni kao sunčan dan.“

Kraljević je bio neobičan i volio je sve što je pomalo drugačije i rijetko. Mala vila
mu se svidjela otkad ju je ugledao u onoj nestvarnoj mjesečini.
Drugi bi se možda i uplašili, ali on nije. Priđe joj i pažljivo je uze za ručicu.
Ona se nježno okrenu, izvuče ruku iz njegove i za tren nestade. U njegovoj ruci ostade sićušna rukavica, tako mala da ju je jedva navukao na svoj najmanji prst.
Tužan i potišten se vratio u dvore koji su još sijali od svjetla. Nikome ništa nije rekao niti je spomenuo gdje je i s kim bio.
Noć mu je bila duga i besana. Jedva je čekao da svane, a kad je svanulo, radovao se večeri.
Kad se spustila noć, opet je hodio oko stabala lipe, udisao zamamni miris i nadao se da će je sresti. Hodio je i hodio, ali nje nigdje nije bilo.
Bio je žalostan. Iz njedara izvadi onu njenu rukavicu, pritisnu je uz obraz i na kraju poljubi. Kako on poljubi rukavicu, tako se vila stvori ispred njega.
O, kako se samo obradovao. Sve je u njemu drhtalo od neke nepoznate miline. Nije je se
mogao nagledati.
Hodali su po mjesečini jedno uz drugo i pričali. Čudio se kako s njom može o svemu pričati i kako voli slušati njen glas. Kako je bila s njim tako je rasla, tačno se vidjelo da više nije onako sićušna kao ranije. Kako govori s njim tako raste. Kad su se rastali, bila je gotovo dva puta veća negoli prethodne noći. Vratio joj je rukavicu koja je slučajno ostala kod njega, no ona je više nije mogla navući jer joj je šaka bila veća nego ranije.

„Neka bude kod tebe, pa je čuvaj kao amanet“, reče mu.

„Nosit ću je u njedrima, na srcu, gdje i pripada.“

Otad su se njih dvoje svake noći sastajali na istom onom mjestu, pod mjesečinom, uz miris lipe i livade. Kraljević je zamijenio noć za dan. Danju je bio tužan i u strahu mislio hoće li i noćas doći. Jedva je čekao da sunce zađe, a mjesec zablista na nebu. Sve mu je djelovalo krhko i nestvarno i plašio se svoje sreće jer nije znao koliko će potrajati.
Sve se više zaljubljivao u malu vilu, gotovo da nije mogao zamisliti noć bez nje.
Ona je opet svake večeri rasla i bila sve veća i veća.
Kad je prošlo devet noći i bio pun mjesec na nebu, vila je narasla i bila kao i kraljević. Veselo ga je dočekala na livadi i onim svojim glasom koji je toliko volio reče mu:

„Sve dok bude mjeseca na nebu a mjesečine na zemlji, ja ću ti dolaziti.“

Kraljevića to ne usreći koliko je ona mislila da hoće.

„Mjesec na nebu neće biti vječno. Ja bih volio da budeš sasvim moja i da ne moram čekati mjesečinu. Ne mogu živjeti bez tebe. Pristani da se udaš za mene i ja ću te učiniti kraljicom.“ „Dragi moj kraljeviću, ne daji obećanja koja ne možeš ispuniti. Bit ću tvoja, ali samo ako ćeš me uvijek i samo mene voljeti.“
„Uvijek, uvijek, tebe i samo tebe.“
„To nije obećanje koje se daje nabrzinu.“
„Samo tebe i nijednu drugu“, vikao je kraljević sretan. „Dobro, ali upamti šta sam rekla. Samo dokle budeš držao riječ i poštovao ono što si obećao, bit ću tvoja.“

Trebalo je tri dana da se obave sve pripreme za najveću svadbu u kraljevstvu.
Prekrasnoj vili se divio svako ko ju je ijednom vidio, to se nije viđalo svakoga dana. Vrijeme nastavi da teče, jer to jedino i umije.
Njihova sreća potraja sedam godina, nakon čega umrije stari kralj.
Na ukop mu dođoše znani i neznani iz svih krajeva kraljevstva i podosta gostiju iz drugih zemalja.
Kraj njegova lijesa stoje žene. Sve ljepša od ljepše, čuvaju ga mrtvoga.
Među njima i jedna ljepotica crvene kose i crna oka, ljepota kakva se ne da opisati. Ta nije tugovala za mrtvim kraljem, niti se Bogu molila da ga prihvati u svoje kraljevstvo.
Onim očima pratila je mladog kraljevića.
I on je primijetio da ga lijepa gospa gleda i bi mu drago što je tako, ali to ničim nije pokazao.
Kad je veliki, tužni sprovod krenuo na groblje, kraljević je tri puta pogledao zanimljivu djevojku koja ga je tražila pogledom kad god bi zastao. Za ruku je vodio svoju lijepu ženu. Onda se dogodilo nešto čudno.
Vila je zapela i umalo nije pala.


„Ah, izgleda da mi je suknja preduga. Umalo ne padoh“, reče.
Kraljević nije ni opazio da se ona smanjila.
Kad su ukopali starog kralja i zemlja ga primila sebi, ljudi su se s groblja krenuli vraćati prema dvoru. Ona ljepotica crvene kose ugodila je da se uz kraljevića vraća i sve ga gledala onim očima, a i on je ispod oka nju gledao.
Gledao je u nešto drugo, pa nije ni vidio da mu je žena sve manja i manja. Kad su stigli do starih lipa, sasvim je nestade.
Sad kraljević uze za ženu gospu crvene kose i crnih očiju, ali avaj, s njom se nije usrećio kako je mislio da hoće.
Tražila je luksuz i svilu, dijamante i zlato, a on je davao dok je mogao.
Onda je počela tražiti stvari kojih i nema na ovom svijetu, kao što je postelja od samog dragog kamena, sad ovo, sad ono. Kad nije mogao ni umio da joj ispuni želje, kojih nije falilo, ona je neutješno plakala, svađala se s njim i svašta mu govorila.
Kad mu je dozlogrdilo da se svađa i prepire po cijeli dan, počeo je samo da šuti, on sebi, a ona sebi. Poče šetati ispod stabala lipe i tek tad vidje šta je učinio.
Ona njegova žena je nakon nekog vremena sama otišla svojim putem, a on je nije zaustavljao.
Noći je provodio na livadi, ispod mjesečine i tražio malu vilu. Jadikovao je za njom i duboko se kajao. Provodio je noći na livadi ispod starih lipa, dozivao i čekao. Uzdisao je, a kad je bio sam, i plakao.
Nadao se da bi se mogla vratiti i oprostiti mu.
Vrijeme je prolazilo, on stario i ostario, pognuo se, ali ju je i dalje čekao i dozivao.
Mala vila se nikad više nije vratila.

 

Adaptacija: Mehmed Đedović