STEĆCI BOSNE ZAREZ HERCEGOVINE, SRBIJE I CRNE GORE

KEVLAR

U srednjoj školi susreo sam se sa terminom ‘prenatalna psihologija’. Zvučalo je nevjerovatno, ali slikovito rečeno, radilo se o psihologiji nerođenog djeteta. Iako nisam imao potrebu da se ozbiljnije bavim tim medicinsko-psihološkim fenomenom, zadovoljio sam se saznanjem da se taj egzotični pojam ukorijenio u moju memoriju. Razmišljao sam na način da će mi sama spoznaja o postojanju nečeg takvog donijeti makar kakvu korist. Izgubiti svakako ne mogu ništa.

I odista, bilo je takvih situacija koje bih opisao kao bizarne a koje su me stavile u centar pozitivne pažnje. Rat je skoro bio završen. Počeli smo se navikavati na narmalan život. Upisao sam u Zenici Ekonomski fakultet – dislocirana nastava Univerziteta u Sarajevu. Slušali smo moderni predmet tržišnoorjentisanog sadržaja pod nazivom MARKETING. Predavač je bio pokojni prof. Boris Tihi. On jedan, a nas skoro dvjesta.

Ovdje ću nakratko prekinuti i dati jedno retrospektivno BITNO POJAŠNJENJE!

Naime, završili smo šesti razred. Tada sam prošao nategnutim odličnim uspjehom. Bili smo sretni i uživali smo u ljetnom raspustu. Mjesto Zenica, naselje Odmut. Nismo bili genijalci, ali smo genijalno ismijavali bubatore. Kako je samo nebo te noći bilo čisto. Pričali smo o svemu i svačemu. Genijalac je bio među nama – Damir. Ćuk se oglašavao svakih trideset sekundi i prekidao je priču koju smo gutali. Damir je pričao o neprobojnim prslucima američke policije koji su otporni na metke. Zvijezde na nebu sijale su kao nikada poslije. Od čega se prave ti prsluci?! Opet zvižduk ćuka….od kevlara, to je poseban materijal i zove se kevlar, reče Damir. Bilo nas je petero ili možda više, ali znam da sam u sebi ponovio bar deset puta KEVLAR, KEVLAR, KEVLAR… to ću upamtiti zauvijek.

Vraćam se ponovo na pun amfiteatar sedam godina poslije. Pokojni prof. Tihi je briljirao. Slušali smo ga sa velikom pažnjom. Prvi semestar bio je sasvim dovoljan razlog za izuzetnu posjećenost i idealna prilika da donesemo procjenu svako o svakome i svako za sebe. Profesor je bio vrlo ležeran, opušten i plijenio je svojim govorom našu pažnju. Pominjao je glupe i pametne studente praveći akrobacije sa anegdotama, digresijama, koiristeći sav arsenal sa jasnim ciljem – da ni trenutak ne odlutamo mislima. A onda poput rakete ispali pitanje: “Ko zna od kog materijala se prave neprobojni prsluci?” Svi smo šutili…pa i ja. Okrenuo sam se oko sebe i ugledao nezainteresovanu mladost nepomičnu u svojim stolicama. Ponovio je pitanje uz osmijeh razgledajući po amfiteatru. “Zna li neko od kog materijala se prave neprobojni prsluci?” Podižem ruku svjestan da sam uočen.”Izvolite, recite…” – uputi mi profesor direktan poziv. “Od kevlara” – rekoh više za sebe. “Od čeega!??” upita me..O Bože zar ću se rasuti sada kao riža među dvjesto duša. Zar nas je bubator tada lagao?! “OD KEVLARA SE PRAVE..”. – sad sam mogo sigurniji i glasniji. Svi su me čuli.

“BRAVOO!!! TAKO JE! OD KEVLARA, TAČAN ODGOVOR!!” – reče profesor zadovoljno zadržavši pogled na meni nešto duže. Osjetio sam dvjesta pari očiju kake me nišane. Nišane, gađaju, odbijaju se i šute. Prva moja mala pobjeda i ogromna motivacija – dobar kapital na početku faksa. Sad samo treba da do kraja fakulteta održim novostečenu reputaciju koja više nego da godi. Htio-nehtio, stavih pred sebe zadatak da zagrijem stolicu i postavim ambiciozne ciljeve. Sada kad se sjetim studentskih dana, znam da je ovo bio okidač koji mi je dao samopouzdanje da diplomiram prije roka.

Tako se sjetih pojma ‘prenatalna psihologija’. Deponovanje u trajnu memoriju pomoglo mi je iznova, i to, ne da ostvarim novu malu pobjedu koja bi me lansirala u epicentar zbivanja, već da sebi osvježim zanimljivu ideju o životu koji počinje prije rođenja. Pa čak možda i prije začeća…kao misao.

KNJIGE TRILOGIJE O SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

Knjige iz trilogije o srednjovjekovnoj bosanskoj državi koje slikamo na isprutanom savremenom platnu bosanske zbilje, imaju svoju dobru, nježnu dušu. Plod su čiste ljubavi iako smo se ponekada valjali i u blatu radi te iste ljubavi jer ne pristajemo da budemo površni, banalni, obični, djelimični i prolazni.

Sve knjige su nastale kao mentalna slika prije nego je ijedno slovo standardnog fonta Times New Roman pokretima prstiju na tastaturi obojilo blank document Word-a, programa za obradu teksta. Živjele su te knjige kao ideja i misao… mnogo, mnogo prije. Živjele su u mojoj glavi sa uvjerenjem da će pod nekim tamo zvjezdanim nebom uz kapljice visokih tonova savršenog sluhiste – skrivenog ćuka, dvanaestogodišnji genijalci i nategnuti odlikaši oduševljeno prepričavati podatke iz Stećkopedije, Bosanskog kraljevstva i Codex Diplomaticus Regni Bosnae, povelja i pisama stare bosanske države.

Ideja je bila jasna i kao takva se materijalizovala u zanosnim knjigama koje privlače zaljubljivu prirodu željnu ljepote. I sam sam ostao zaljubljen i čini mi se da mi sad srce stane – nisam beskorisno živio.

Kako je samo lijep taj magnetizam koji se širi Bosnom – poruka o srednjovjekovnoj Bosanskoj državi. Beskraj tema kojima će se okititi mnogi budući dijalozi sadašnjih i generacija koje dolaze. Saznajem da svijet mijenja običan puk a ne potkupljiva elita. Puk nam odaje priznanje, a ne institucije. Zar to nije lijepo i istovremeno nježno. Ove su knjige kao dobro odgojena djeca – bježe od bahatih, nekulturnih i sumnjivih lica. Da li je to razlog što općine, ministarstva, državne institucije, poznati „borci za Bosnu“, vladajuća elita, tajkuni, mediji, tv urednici, javni servisi itd. zaobilaze ove zvjezdane poduhvate.

Srećom, sjetih se ponovo „prenatalne psihologije“. Knjige su svoje samopouzdanje snažile još dok su sazrijevale kao ideja u glavi pisca ovih redova. Konačno punoljetstvo i nezaustavljiva odlučnost desila se kada je prva knjiga proizvedena – to je bila ljubav na prvi pogled! Svjedočio sam oduševljenju bezbroj ljudi koji su se pogledom susreli sa knjigom. Parola MOŽEMO SVE SAMO AKO HOĆEMO postala je nepovratno, poput priče o kevlaru, karakterna crta naših poduhvata. Nezainteresiranost institucija i zvaničnog društva ne mogu ni pera odbiti ambiciji da ova priča zapravo i nema kraja. Zbog toga su na gubitku samo oni koji ne vjeruju.

Koliko god postoji gorljiva želja i strastveno ZA (bilo čim), toliko snažno postoje i entropijske sile PROTIV. Evo jednog primjera koji govori sam za sebe. Mnoge smo “zarazili” ovom idejom, ali institucije i “kapitalne” ljude skoro po pravilu nismo uspjevali uvjeriti da je ovo što radimo važno, važno, važno! Važno za izgradnju pozitivne percepcije i kulturnog modela koji nas stavlja u centar svijeta kao dobru polaznu tačku za naša pojedinačna i kolektivna buduća putovanja. Reakcije su uvijek bile mlake, mlake, mlake…. Bar kad je u pitanju naša država – Bosna i Hercegovina, zemlja stećaka!

SRBIJA I CRNA GORA – ZEMLJE STEĆAKA?!

Ako u Srbiji ili Crnoj Gori nekome pomenete „stećak“, velika je vjerovatnoća da ćete se morati dodatno potruditi da date pobliže objašnjenje. Nedavno, tačnije 8. decembra 2017. godine u Atrijumu Narodne Biblioteke Srbije upriličena je izložba kontraverznog naziva:

STEĆCI BOSNE, HERCEGOVINE, SRBIJE I CRNE GORE

(Uočite da ne piše BOSNE I HERCEGOVINE NEGO BOSNE, HERCEGOVINE???)

Plakat dopadljivog dizajna je potpisan sa sljedećim tekstom:

„Izložba je realizovana u saradnji sa Ministarstvom kulture i informisanja Republike Srbije. Konkurs za finansiranje projekata u oblasti kulturnih delatnosti Srba u inostranstvu u 2017. godini“

Život je satkan od filmskih obrata, paradoksa i nemogućih kombinacija. Dok naša zainteresovana klijentela – kupci, svojim nesebičnim kupovinama daju krila našim monumentalnim projektima, vladajuća elita se ko usran golub nezainteresovano gega oko kulturnih sadržaja koje donkihotovski i iz petnih žila stvaraju rijetki entuzijasti. Nasuprot tome, paradoks je da se nezainteresovanoj klijenteli komšijske nam zemlje, vladajuća elita umiljava budžetskim projektima kako bi ih kako-tako potakli za interesovanje prema stećcima.