Vikor Horváth u svom romanu vidi svoj rodni grad i zavičaj kao mjesto na kojem se, između rijeka Save i Dunava, ukrštavaju različiti svjetovi i civilizacije, kao melting pot različitih kultura, europskih i orijentalnih, u kojem se isprepliću panonska, balkanska pa čak i mediteranska civilizacija.

Tursko zrcalo mađarskog pisca Viktora Horvátha (1962.) zbiva se u mađarskom gradu Pečuhu u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, na samoj granici otomanskog i habsburškog carstva na kojoj se isprepleću panonska, balkanska i mediteranska civilizacija. Mjesto radnje je Pečuh, roman se djelomično zbiva i u Slavoniji, pa je između ostalog opisan detalj u gradnji Velikog osječkog mosta. U ovom pustolovnom romanu koji se poziva na tradicionalni žanr didaktičkih biografija, Horváth je uspješno rekonstruirao svakodnevni život u vremenu kada je Panonija bila načičkana džamijama, ordelima, dućančićima, turskim kupalištima i orijentalnim kulisama koje povremeno podsjećaju na Tisuću i jednu noć.

Viktor Horváth maštovito se poigrao povijesnim stereotipima i napisao uzbudljivu priču o živopisnom gradu, zanimljivim književnim likovima, ljubavnim pripovijestima, ratnim obračunima, intrigama i pomirenjima. Horváthovo Tursko zrcalo čitatelje – kako je kritika već konstatirala – podučava i zabavlja ili, još bolje, podučava kroz zabavu. Roman Tursko zrcalo žanrovski je avanturistički roman koji se poziva na tradicionalni žanr didaktičkih biografija (“zrcala”).

Horváth je napisao pustolovni roman, čija se radnja zbiva u vrijeme slavnog vojskovođe Sulejmana Veličanstvenog. Tursko zrcalo roman je ispunjen žanrovskim konvencijama: ljubavnim pripovijestima, ratnim obračunima, intrigama i pomirenjima. Autor je umješno rekonstruirao svakodnevni život vremena o kojem piše – Pečuh u Turskom zrcalu doista nalikuje gradu iz Tisuću i jedne noći, bajkovitom gradu ispunjenom orijentalnim kulisama, džamijama, bordelima, turskim kupalištima, orijentalnim dućančićima.

No Tursko zrcalo nije samo kompleksna rekonstrukcija Otomanskog carstva kao multinacionalnog i multikulturnog društva: važna romaneskna inovacija leži u činjenici da Horváth nije svoju priču ispripovijedao iz lokalnog, mađarskog, već iz turskog motrišta, što je začudna ali svakako originalna literarna odluka. To što Horváth pripovijeda domovinsko-povijesne događaja iz točke gledišta jednoga Turčina ne dodaje pripovijesti samo elemente začudnosti i humora, već knjigu pretvara u svojevrsnu interkulturnu raspravu. Tursko zrcalo je roman koji – kako je kritika već konstatirala – čitatelje podučava i zabavlja – ili još bolje podučava kroz zabavu.