Obično se kritika govoreći o Tomašu dotiče njegovog trubadurskog sentimenta kao onog najprepoznatljivijeg segmenta njegovog pjesništva. Onog već ranije u kontekstu ovog pjesnika pominja nogarsenovskog refleksa. Koji je jednako i ljubavan, i mučan, i nježan i strašan. Tomaš je, moglo bi se tome dodati, pjesnik ruševina, poeta jednog potonulog svijeta i sadašnjosti koja se nezadrživo kruni i raspada. To trubadursko kod Tomaša moglo bi biti shvaćeno i kao svirka usamljenog gitariste u pohabanom sakou negdje na rubu Mediterana, nadomak sunca koje zauvijek pada u okean tame. – Đorđe Krajišnik