Ova je kratka studija u isti mah i stara i nova. U njoj se oslanjam na iskustvo novinarskog i publicističkog praćenja tranzicije, posebno privatizacije u Hrvatskoj od samih početaka potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća. Interes za te teme kasnije sam uobličio i u stručne i znanstvene radove. Na Australskom državnom sveučilištu u Canberri 2009. sam godine u sklopu istraživačkog doktorskog studija obranio disertaciju pod naslovom The Transformation of the Property Regime in Croatia and Slovenia. No u Hrvatskoj, u to doba, prije gotovo deset godina, za raspravu o tranziciji (više?) nije bilo interesa ni u stručnim i znanstvenim krugovima, ni u širokoj javnosti. Iako je bilo sporadičnih zapažanja da transformacija vlasništva nije znanstveno zadovoljavajuće osvijetljena, nezadovoljstvo javnosti procesom privatizacije koje je godinama prije plamtjelo, jedva je još i tinjalo. Tempi passati. Utjecajni znanstvenici su tvrdili da se u Hrvatskoj živi bolje nego ikad, to je prihvatila i šira javnost, da je put tranzicije izabran dobro, samo se treba odvesti što dalje.

Ni svjetska financijska kriza nije, neposredno po izbijanju, potaknula interes za tranzicijske teme, jer je bila svjetska. Kad se proširila na Hrvatsku nitko nije znao da će trajati duže nego gotovo igdje u Europi. Danas je već pomalo zaboravljena neposredna reakcija administracije premijera Ive Sanadera da će kriza Hrvatsku uglavnom mimoići. Slično su razmišljali i mnogi poslovni ljudi, kojima je vjerovao utjecajni dio javnosti. Bilo je prerano za ispitivanje moguće povezanosti ekonomske (i političke) transformacije iz socijalizma i lošeg upravljanja krizom. Hrvatska je pregovore s Europskom unijom privela kraju dok je još bila u recesiji, a sredinom 2013. postala je članica. Tranzicija i privatizacija kao da su ostale u povijesti. A onda – kratko nakon što je krenuo oporavak – bankrotirao je Agrokor, najveći hrvatski i regionalni konglomerat.

Način na koji se slomio Agrokor nije bio tek jedan od uobičajenih primjera propasti velikih tvrtki, kakvi se dešavaju i u najrazvijenijim demokracijama sa stabilnim kapitalističkim gospodarstvima, već je njegova propast bila nedvosmislenim dokazom sloma ekonomskog ustroja proizašlog iz načina na koji je provedena privatizacija u našoj zemlji. Ključna postavka ove knjige jest da je ideologija privatizacije dovela do crony kapitalizma.

Privatizacija je kod nas poprimila oblik „inicijalnog prisvajanja“, ili kolokvijalno rečeno, „grabeža“. Čini se da su u tome ključne bile ideje, a ne nekakav „socijalistički mentalitet“, ne „ostaci socijalističke elite“ i uloga njihovih prstiju u privatizaciji, već ideje koje su dovele do novog odnosa vodstava/vlasnika ključnih poduzeća, političke stranke i države. Evolucija naslijeđenog vlasničkog režima i inicijalno prisvajanje su dva različita puta institucionalnog razvoja, poduprti različitim idejama, u krajnjoj liniji – različitim ideologijama.
– prof. dr. Zdravko Petak

Ivankovićeva precizna raščlamba pozadine hrvatske društvenosti posljednjih četvrt stoljeća upućuje prije svega na odvijanje privatizacijske traume i njezine dugotrajne posljedice. U osnovi je njegova uvjerljivog postavljanja ključnih pitanja upozorenje na to da je Hrvatska prošla kroz posve primitivnu verzije „političke ekonomije“, onu naime u kojoj je „politička“ odrednica svagda nadvladavala onu „ekonomijsku“.

Ekonomija tako i nije dolazila do riječi u rečenim procesima, a „politika“ je najčešće označavala omrežje osobnih, porodičnih, susjedskih, zavičajnih i inih veza. Ono političko spašavalo se je pritom poglavito povremenom uporabom domoljubnih fraza. Baš zbog toga, ova pripovijest Todorića – nadilazeći ga kao osobu – pokazuje kao fenomenalnu ilustraciju ključnih društvenih zgoda, gotovo do razine na kojoj bi se (prema klasičnome engleskom naputku) njegovo ime moglo pisati i s malim početnim slovom. Štoviše, i kao neku vrst naziva zaraze koja se širi društvom i zajednicom, na što upućuje i zlehuda sudbina vlade, parlamenta (ali i medija) u nastojanju da obave domaće zadaće koje im je Gazda zadao a da pritom ne upadnu u slične (u najmanju ruku moralne) prijestupe.
– prof. dr. Žarko Puhovski