U zrelo ljeto 2008. Ivan Lovrenović zaputio se sa sinom Josipom, koji mu je u ovoj prilici bio suradnik, na višednevno putovanje po Bosni. Postojao je i formalni razlog, iako bi se vjerojatno putovalo i bez njega: serijal reportaža koje će biti objavljene u sarajevskome magazinu Dani. Premda se išlo autom, sam model putovanja bio je vrlo starinski i skoro bez presedana u našoj novijoj prozi. Poput francuskih, engleskih, njemačkih ili austrijskih putnika, koji su kroz devetnaesto stoljeće pohodili Bosnu, vrlo često po zadaći dobivenoj na dvoru, a rjeđe kao avanturisti, znatiželjnici i pioniri u otkrivanju bliskoga Orijenta. Ti su putnici otkrivali Bosnu na jednom od njezinih zalazaka i javljali su zapadnim dvorovima kako stoje stvari s turskom vladavinom, bi li se ta neobična pokrajina kako mogla preoteti, ali i kakvi su njezini običaji, kako se živi u tim gradovima i selima. Tako je, na kraju, nastala čitava golema biblioteka knjiga putopisaca po Bosni, od kojih neke nikada nisu ni prevedene, ali većina jest. Tako je, moglo bi se reći, nastao i poseban žanr bosanskih putopisnih izvještaja.
Ti su stranci, obično, putovali od čaršije do čaršije, susretali ljude i razgovarali s njima, a u stankama bi, oni ili njihovi pratitelji, olovkom ili perom i tušem skicirali i crtkali vedute gradova, žanr sličice na kojima bi pokušavali zaustaviti ono najkarakterističnije od lokalnoga života. U narednih stotinjak godina mnogi su se bosanski pisci i mudraci dobro morali potruditi da objasne, najprije sebi i svojima, a potom, možda, i svijetu kako to i nije bilo najkarakterističnije. Ali to je već druga priča.

Lovrenović je preuzeo nešto u tonu i smislu od  starog bosanskog putničkog žanra. Iako je putovao kao domaći, a još uvijek ne kao stranac, savršeno je ovladao umijećem da predjele kroz koje prolazi gleda prvi put. Njegovo znanje o toj zemlji je potpuno, kao u izvještajima koje su svojim glavarima s puta pisali bosanski fratri (na koji se žanr također naslanja ova proza), ali ono je istovremeno nenametljivo i- na neki način- važno samo priči u koju je upisano i ničemu drugom, i nikome drugom.
Ono što ovu prozu čini začudnom jest to što ona, mimo svojih žanrova, bilježi malo o živome svijetu. Putuje se, uglavnom, po grobljima i okolo njih, obilazi se nevidljivi svijet, u kojemu su najživlja imena i toponimi. Međutim, atmosfera nije ni tmurna, ni grobljanska – o, daleko od toga! – riječ je o prozi ispunjenoj vedrinom i nevjerojatnim unutarnjim ozarenjem. Kao stari fratar koji se oprašta od ovozemaljskog života, vjerujući u Kraljevstvo Nebesko, tako se pisac oprašta s jednom Bosnom. Velika je to priča, nakon čijeg se čitanja i gledanja, čovjek osjeti sretnim što je postojala.

Miljenko Jergović

„U cjelokupnom je djelu Lovrenovićevom Bosna jedina opsesivna tema. Taj sveti i ukleti trokut ima danas u Lovrenoviću najsjajnijeg živućeg tumača“
Muharem Bazdulj

BILJEŠKA O AUTORU FOTOGRAFIJA:

Josip Lovrenović rođen je 1976. godine u Banjoj Luci. Akademski slikar-grafičar.  Pohađao Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu do ratne 1993. godine, a maturirao na Grafičkom odsjeku Srednje škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu 1994. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Grafički odsjek, u klasi prof. Frane Pare. Završio postdiplomski studij na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Warszawi 2005. godine.

Grafike, crteže i slike izlagao na mnogim grupnim izložbama u Sarajevu, Zagrebu, Grazu, Mostaru, Warszawi, Karlovcu, Tuzli, Krapini, Rijeci, Trstu. Samostalne izložbe imao u Warszawi, Grazu, Splitu i u Sarajevu. Radi na grafičkoj i likovnoj opremi knjiga. Sudjelovao u radu brojnih likovnih kolonija te u pokretanju i realizaciji različitih umjetničkih, scenskih i filmskih projekata.

Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Radi kao scenograf u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

O AUTORU: