Tematizirajući ratnu stvarnost Sarajeva, priče iz Sarajevskoga Marlbora u poetičkom pogledu superiorno iznevjeruju konvencije i očekivanja: Jergović ne operira povišenim emocijama, ne “igra” na sentiment, u njegovu se gledanju svijet i ljudi ne dijele manihejski na dobre i zle, na zločince i žrtve. Narativni je postupak stegnut, bez retoričkih paroksizama, usredotočen na događaj i na ono što se u njemu zbiva s čovjekom, bez svoje volje bačenim u događaj. A sve je to viđeno kao iz stanja neke čudovite odvojenosti, koja omogućuje da se sve stvari sagledavaju i tekstom oblikuju istovremeno u svojoj tvrdoj stvarnosti i sugestivno oneobičene izvan ičijega i ikakvoga poznatoga iskustva. Odmah po izlasku prvoga izdanja 1994., Sarajevski Marlboro — u tom trenutku prva prozna knjiga mladoga sarajevskog pjesnika i kolumnista — bio je prepoznat kao književni fenomen. Danas, četvrt stoljeća poslije, kada je Jergović već autor obimnoga, raznovrsnog, a i dalje otvorenoga opusa, dvadeset devet kratkih proza iz Sarajevskog Marlbora zrači jednakom magijom, na neki način još zagonetnijom, ostajući amblemskom knjigom ovoga pisca, ali i cijele jedne književne mikroepohe ozračene ratom 1992.–1995. — Ivan Lovrenović

“Pripovijetke Miljenka Jergovića, prava remek- djela, bajke ovoga kraja stoljeća, uspijevaju pretvoriti u riječi osjećaje svakog pojedinog stanovnika Sarajeva, nakon što ih je smrt itekako dotaknula: ništa se spasilo nije, ali jednostavno nije još ni stigao trenutak posljednjeg oproštaja.” — Carlo Remeny, Famiglia cristiana

“Prije mnogo godina – u neka skoro davna vremena – kada sam tumarao uzduž i poprijeko Bosnom za svojih ciganskih lutanja Podunavljem i okolnim zemljama, u Bosni sam naišao i na sreću. U Jergovićevu svijetu – kao, uostalom, ni u kojem drugom svijetu – sreća zasigurno ne može postojati, ali unatoč svemu nju je, paradoksalno, moguće naslutiti; osjećaš je onda kad bi ti mogla biti na dohvat ruke, pa to njezino nepostojanje čini još strašnijom. Dakle ne preostaje drugo nego odustati od stvarnoga, realnoga, života i priviknuti se na neizvjesnost: ‘U tako sačinjenom svijetu’, piše Jergović, ‘postoji elementarno pravilo koje se svodi na uvijek pripremljenu putnu torbu.’” — Claudio Magris

“Kao sve velike knjige o ratu, Sarajevski Marlboro ne govori o ratu – govori o životu. Jergović je strašno talentiran pisac, a ljude za vrijeme opsade pokazuje u dirljivoj cjelovitosti. I još jedna stvar: ovo nije knjiga sažaljenja kakvih danas ima mnogo – Sarajevski Marlboro je knjiga za ljude koji cijene život.” — Aleksandar Hemon

“Jergovićeve su priče takoreći kišom granata atomizirane novele, bljeskalice nečuvenoga, koje, kao i svaka dobra ratna literatura, abnormalno rasvjetljuju kao svakodnevicu, kroz koju na dohvat ruke prosijava sreća mirnih vremena. U svojoj programatskoj jezgrovitosti i jednostavnosti ovaj izričaj podsjeća na čuvenu zbirku priča Crvena konjica (1926.) Isaka Babelja, u sučeljavanju strahota rata i poetskih dojmova, u svome jarosnom humoru. Kao referentna figura prepoznatljiv je i Raymond Carver, Jergovićev najdraži (strani) autor: u umijeću izostavljanja, u vibrirajućem banalitetu neslućenih međuovisnosti, u odabiru sudbonosnih momenata i istovremenom ostavljanju kraja otvorenim. Autor Sarajevskog Marlbora služi se prividnim realizmom čija čvrsta površina kroz neizgovoreno otkriva pogled u dubinu. Tu i tamo ne libi se da pripovjedačkim sredstvima navođenu spoznaju na kraju — sigurno je sigurno! — izlije u poentu.” — Daniela Strigl, “Volltext”, Zeitung für Literatur, br. 1, 2009.

“Čitajte ovu knjigu: u Sarajevu su umirali mnogi ljudi, a tamo se i rodilo 20. stoljeće. Ove priče govore o onome što se dogodi kada zaboravimo na svoju esencijalnu fragilnost; Jergović pokazuje da se ono što nas ujedinjuje ne može negirati, a ono što nas razdvaja lako može postati kobno. Ovaj klasik antiratne proze upozorenje je na ogromnu ljudsku cijenu koju plaćamo kada mrzimo druge.” — Richard Flanagan

O AUTORU:

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) književnik je i novinar koji živi na selu nedaleko od Zagreba. Prvi novinski tekst objavio je 1983., a prvu pjesničku zbirku Opservatorija Varšava 1988. Kritičari smatraju da njegovom zbirkom priča Sarajevski Marlboro iz 1994. počinje trend tzv. stvarnosne proze. Zatim objavljuje još nekoliko zbirki priča (Mama Leone, Inšallah Madona, Inšallah) te desetak romana, među kojima su Dvori od oraha i Ruta Tannenbaum. Poljski prijevod njegova romana Srda pjeva, u sumrak, na Duhove dobio je 2012. u Wroclawu književnu nagradu Angelus za najbolju knjigu Srednje Europe. Djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika.