Pisana građa kao kulturološki raritet, time i vrijedna roba, i kasnije je iznošena iz Bosne. Iako iz bliskog dubrovačkog susjedstva, priča o tome kako je Povelja Kulina bana dospjela u Rusiju dobila je legendarne razmjere i primjer je koji kao odlična paralela i poredba svjedoči o načinu na koji se i ono malo što je ostajalo u Bosni i Hercegovini različitim poticajima i željama, pa i kriminalnim putevima, iznosilo iz zemlje. Iznošenje pisane građe i kretanje preostataka, dotad očuvanih na različite načine, na kraju je doživjelo u XIX i XX stoljeću istu razinu svojatanja kao i svojatanje same historije srednjovjekovne Bosne. Sve ono što se danas nalazi izvan Bosne i Hercegovine, a što je proizvela srednjovjekovna Bosna, bez obzira na način na koji je dospjela u druge sredine, postala je aktualna baština drugih i može se dobiti razmjenom ili kupovinom. U svjetlu navedenog, sa stanovišta modernog prava, zbog nepovratno izgubljenog pisanog blaga, ispisivanje i upoznavanje historije srednjovjekovne Bosne u priličnoj je mjeri otežano. Elementi materijalne kulture daju rezultate na duže staze, u izuzetno skupoj, a kod nas relativno slabije tretiranoj grani arheologije. Otuda je prikupljanje i objavljivanje pisanih tragova o historiji srednjovjekovne Bosne nasušna potreba. Da bismo spoznali historiju svojih prethodnika i predaka, nekadašnju i današnju zajedničku baštinu, moramo je prikupljati i učiniti dostupnom i povjeriti na prosudbu širem krugu ljudi. I ova fotoreprodukcija koja je nastala kao bočni projekat velikog izdavačkog poduhvata Codex diplomaticus regni Bosnae predstavlja pionirskim pokušaj masovne i lijepo osmišljene popularizacije naših kulturno-historijskih vrijednosti.
Akcija!
150,00 KM
Povelja Kulina bana – uramljena visokokvalitetna fotoreprodukcija
42,00 KM
60,00 KM
POVELJA KULINA BANA
Pisana građa kao kulturološki raritet, time i vrijedna roba, i kasnije je iznošena iz Bosne. Iako iz bliskog dubrovačkog susjedstva, priča o tome kako je Povelja Kulina bana dospjela u Rusiju dobila je legendarne razmjere i primjer je koji kao odlična paralela i poredba svjedoči o načinu na koji se i ono malo što je ostajalo u Bosni i Hercegovini različitim poticajima i željama, pa i kriminalnim putevima, iznosilo iz zemlje. Iznošenje pisane građe i kretanje preostataka, dotad očuvanih na različite načine, na kraju je doživjelo u XIX i XX stoljeću istu razinu svojatanja kao i svojatanje same historije srednjovjekovne Bosne. Sve ono što se danas nalazi izvan Bosne i Hercegovine, a što je proizvela srednjovjekovna Bosna, bez obzira na način na koji je dospjela u druge sredine, postala je aktualna baština drugih i može se dobiti razmjenom ili kupovinom. U svjetlu navedenog, sa stanovišta modernog prava, zbog nepovratno izgubljenog pisanog blaga, ispisivanje i upoznavanje historije srednjovjekovne Bosne u priličnoj je mjeri otežano. Elementi materijalne kulture daju rezultate na duže staze, u izuzetno skupoj, a kod nas relativno slabije tretiranoj grani arheologije. Otuda je prikupljanje i objavljivanje pisanih tragova o historiji srednjovjekovne Bosne nasušna potreba. Da bismo spoznali historiju svojih prethodnika i predaka, nekadašnju i današnju zajedničku baštinu, moramo je prikupljati i učiniti dostupnom i povjeriti na prosudbu širem krugu ljudi. I ova fotoreprodukcija koja je nastala kao bočni projekat velikog izdavačkog poduhvata Codex diplomaticus regni Bosnae predstavlja pionirskim pokušaj masovne i lijepo osmišljene popularizacije naših kulturno-historijskih vrijednosti.
Udruženje Sva Bosna
Više informacija
Na zalihi
Kategorija: Posebna ponuda
Dodatne informacije
Težina | 1 kg |
---|---|
Dimenzije | 1,5 × 31 × 42 cm |
Izdavač | Mladinska knjiga Sarajevo |
Preporučujemo
-58%
100,00 KM
240,00 KM
CODEX DIPLOMATICUS REGNI BOSNAE – Povelje i pisma stare bosanske države
Mladinska knjiga Sarajevo
CODEX DIPLOMATICUS REGNI BOSNAE - VELIKA ZBIRKA STAROBOSANSKIH POVELJA
Nećemo pogriješiti ako kažemo da je ova knjiga CODEX DIPLOMATICUS REGNI BOSNAE kruna najsveobuhvatnije trilogije o staroj Bosni. Prevod na moderni bosanski jezik i transkripcija preko 350 najreprezentativnijih i najzanimljivijih srednjovjekovnih bosanskih povelja i pisama sa historijskom kontekstom predstavlja najzahtjevniji izdavački poduhvat ove vrste u BOSNI I HERCEGOVINI IKADA!
Diplomatički zbornik bosanske države u srednjem vijeku ovim postaje dostupan najširim slojevima stanovništva i otvara mogućnost da se bogatstvo života u srednjovjekovnoj Bosni doživi iz prve ruke – iz pera sudionika tog vremena.
Na pitanje šta je i koliko je važna bila zemlja Bosna u srednjem vijeku – dokumentirani odgovori sadržani su u knjizi CODEX DIPLOMATICUS REGNI BOSNAE kao riznici istine o staroj bosanskoj državi.
Značaj ove prevažne knjige prevazilazi izdavačke domete. Radi se o knjizi koja popunjava prazninu prisutnu u kulturi sjećanja naših ljudi više od 150 godina. Ovakva knjiga nikada ranije nije objavljena niti postoji išta slično. Rijetke su zemlje sa dubokom političkom i kulturnom historijom koje se mogu pohvaliti Codex diplomaticusom.
Riječ urednika...
Codex diplomaticus Regni Bosnae je djelo koje će biti od višestruke i dugogodišnje koristi širokim slojevima čitalaca. Stručnjaci različitih profila koji se bave srednjovjekovnim periodom u njemu će prepoznati izuzetno korisnu zbirku izvora. Nadalje, poslužiće i kao vježbanka za usavršavanje paleografskih i prevoditeljskih sposobnosti. Običnim zaljubljenicima u srednjovjekovlje ona će ponuditi put u jedan potpuno drugačiji svijet. Svijet u kojem su vladale drugačije norme ponašanja i izmijenjen pogled na svijet u odnosu na moderno vrijeme. Što je možda i najvažnije, ovako ponuđeni izvori omogućit će svojim čitaocima (onima koji to budu željeli i budu sposobni da shvate) kako nije srednji vijek bio niti romantičarsko ružičasto, niti katastrofalno crno doba. Bosanska država imala je za to doba sve atribute karakteristične i za druge političke tvorevine – države. Ovi izvori su najdirektniji napad na različite mitove koji se danas, nažalost, množe oko bosanskog srednjovjekovlja. Dobronamjerni čitalac će preko njih moći uhvatiti pravu nit onog što je Bosansko kraljevstvo uistinu i bilo.
SVEČANA POVELJA KRALJA TVRTKA I
Mladinska knjiga Sarajevo
SVEČANA POVELJA KRALJA TVRTKA I DUBROVNIKU
Žrnovnice, 10. april – Trstivnica, 17. juni 1378. godine
Uzdizanje Bosne u rang kraljevstva – krunisanje dotadašnjeg bana Tvrtka I „kraljem Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim
stranama“ 26. oktobra 1377. godine jedan je od najvažnijih događaja i datuma u cjelokupnoj historiji Bosne i Hercegovine.
Čin kojim je Bosna uzdignuta u rang kraljevstva
Svečana povelja kralja Tvrtka I Dubrovniku dokaz je kako je Bosna uzdignuta u red kraljevina, što je bila čast koju moderni čovjek teško može pojmiti. Gornja povelja, koja se u historiografiji često naziva i „svečanom“, predstavlja prvi istup Tvrtka kao kralja te odiše svečanošću i gordošću. Veoma je zanimljivo sagledati historijski kontekst vremena u kojem se ovo krunisanje desilo. Naime, Tvrtko je očito pravilno ocijenio kako vlastite tako i snage susjednih vladara, te izabrao najpovoljniji trenutak. Najmoćniji vladar u okolici je tad bio Ludovik I Veliki, s kojim je Tvrtkova Bosna prolazila niz toplo-hladnih odnosa koji su varirali od prijateljstva do križarskog rata. No, 1377. godine Ludovik očito više nije imao aspiracija prema Bosni, te nije ni protestovao na Tvrtkov čin. Tek nešto kasnije novi ugarski kralj Žigmund, težeći da omalovaži Tvrtka, u jednoj će ga povelji nazvati banom.
Srbija, čiju kraljevsku titulu je Tvrtko prisvojio na osnovu krvnih veza preko očeve majke, kćerke kralja Milutina, bila je u stanju gotovo potpunog rasula, bez centralne kraljevske vlasti. Tvrtko je bio u dobrim odnosima s knezom Lazarom Hrebeljanovićem, s kojim je uspio savladati Nikolu Altomanovića, a koji opet nije imao krvno pravo na nemanjićku krunu, pa tako ni s te strane nije naišao na otpor. S druge strane, papinstvo, koje je bilo izvor nemanjićke kraljevske titule, a često u lošim odnosima s Tvrtkom, nije protestiralo jer je upravo ulazilo u najkonfuzniju fazu svoje srednjovjekovne historije – okončanje avinjonskog „ropstva“ i početak Velike zapadne šizme (1378–1417). Svoj je ugled Tvrtko učvrstio i prije krunisanja, ženidbom s Dorotejom, kćerkom bugarskog cara Ivana Šišmana.
Bosna među 16 evropskih kraljevstava
Pred krunisanje Tvrtka, polovicom 14. stoljeća, „regalna“ slika zapadne i centralne Evrope bila je sljedeća (ovdje su izuzete zemlje koje pripadaju pravoslavnom kršćanstvu): postojalo je jedno carstvo – Sveto rimsko – Sacrum Romanum Imperium – te 15 kraljevstava. Od njih, peterica vladara su bili direktni potomci francuske vladajuće kuće Kapeta, dok je još sedam imalo direktnu mušku liniju nasljeđivanja od neke visoke plemićke kuće iz Francuske. Samo trojica kraljeva – danski, švedski i poljski – bili su nefranačkog porijekla. U takvo društvo su ovim činom ušli Tvrtko I i Bosna. Nedostatak direktnih izvora doveo je do jako mnogo kontroverzi u pogledu gotovo svake pojedinosti ovog krunisanja, počevši od lokacije na kojoj se taj čin obavio, broja krunisanja, pa do ličnosti koronatora.
Trenutni stavovi bosanskohercegovačke historiografije, naglašeni u radovima Dubravka Lovrenovića, jesu ti da je krunisanje obavljeno u krunidbenoj crkvi na Milama (što je gotovo pa sigurno zbog očite nemogućnosti da se radi o Mileševu), i to od djeda Crkve bosanske (što je pak mnogo teže dokazivo).
Fraza ‘’kraljevstvo mi’’ koju Tvrtko upotrebljava, označava upravo njegovu ličnost, te je ne treba vezati sa teritorijem. Svečani karakter ove povelje naglašen je njezinim dimenzijama (43,5 x 51,6 cm) i ljepotom rukopisa. Za potonje je zaslužan novi glavni pisar Vladoje, koga je doveo iz Srbije s idejom da novu kraljevsku kancelariju uredi prema bizantskim idealima. Vladoje više ne nosi titulu dijaka, kao raniji vladarevi pisari, nego tipično bizantsku titulu logofeta. To je početak bizantinizacije dvorskih titula koju je s krunisanjem Tvrtko započeo. Tako se već u ovoj povelji javlja stavilac, a kasnije protovestijar, čelnik, tepčija, kaznac.
CODEX DIPLOMATICUS REGNI BOSNAE
Temeljna historijska zbirka srednjovjekovnih bosanskih povelja, pisama i notarskih zapisa
-20%
96,00 KM
120,00 KM
ZLATNE BOSANSKE BAJKE – za velike i male
Fekete-Sullivan,M.Đedović Marija
Mladinska knjiga Sarajevo
O KNJIZI
Knjiga Zlatne bosanske bajke - za velike i male predstavlja književnu adaptaciju 40 antologijskih bajki iz bosanske usmenoknjiževne tradicije. Adaptaciju je maestralno uradio spisateljski dvojac M. Fakete-Sullivan – M. Đedović. Autori su osuvremenili bosanske narodne bajke kako na planu modernog jezičkoga idioma tako i u samoj inoviranoj tematici, fabuli i bajoslovnim motivima. Ponegdje su mijenjali i same nazive pojedinih bajki da bi time bajkovito štivo što više prilagodili i približili recepcijskom horizontu dječijih i mladih čitatelja.
PATKA ZLATNIH KRILA
ADŽO I DIV
BIBERAGA
PAMETNA BRAĆA
DIJETE NADMUDRILO VJEŠTICU
DEVET SOBA
KO DOBRO ČINI, NE KAJE SE
OGNJILO
ČUDOTVORNI PRSTEN
GLUPAN I NJEGOVA BRAĆA
ZLATNA JABUKA
VILINSKI KONJI
ATEŠ PERIŠA
DJEVOJKA – PTICA ZLATNA PERJA
CAREVIĆ
DIJETE SA DEVET ČIRAKA
MALA VILA
ALADIN
ZLATOKOSI CAREVIĆ ZLATNIH RUKU
TITIZ I DŽOMET
MEDVJED I UGLJAR
ZLATUMBEG
PRAVDA I KRIVDA
MEDVJEDICA
BABOVINA
NOĆNICA
ŠTO BOG DAJE, TO NIKO NE MOŽE OMESTI
KAKO JE NESTALO PRAVDE NA ZEMLJI
TRINAESTIĆ
PTIČAR POSTAO CAR
PASTIR NA ZLATNOJ ŽILI
IGMAN - ALIJA
ŽENA VRAGA PREVARILA
TRI SULTANIJE I SULTAN
DILBER-DJEVOJKA
CIGANIN I DIVOVI
PLAMENOKOSA
ŠAHBAS I RAHMAN
PASTORKA
OD SMRTI SE NE MOŽE POBJEĆI
Knjiga je vrhunski ilustrirana. To je svakako pridonijelo ne samo boljem grafičko-likovnom izgledu knjige, već će i značajno pomoći u razumijevanju volšebnog svijeta bajki i bajoslovnih junaka. Dakle, knjiga Zlatne bosanske bajke - za velike i male predstavlja vrhunski urađeno literarno i likovno-grafičko djelo. Može se promatrati i kao književno, ilustracijsko i performativno djelo vanrednog književnoumjetničkog i vizualnog kvaliteta.
ZAŠTO "BOSANSKE BAJKE"?
Adaptacija pojedinih književnih djela inače je legitimni literarni i kulturološki čin. Zapravo mnoga svjetska književna djela čitatelji i poznaju preko njihovih adaptacija. Takva djela su primjerice romani Robinzon Kruso i Guliverova putovanja ili novelistička zbirka 1001 noć. Značaj literarne adaptacije ostvaren u knjizi Zlatne bosanske bajke - za velike i male tim je veći što će se preko ove knjige čitatelji upoznati s bogatom bosanskom bajoslovnom tradicijom. Do sada je ona ostala nedovoljno poznata našoj široj čitateljskoj publici. Bosanski karakter ponuđenih bajki ogleda se ne samo u literarno-performativnom pristupu autorskoga tandema Fakete-Sullivan – Đedović, već i u samome jeziku, sadržaju, porijeklu i povijesti kazivanja, bilježenja i pohranjivanja bajki.
Autori su brižljivo vodili računa da se u njihovome adaptivnom narativu ne narušava taj prepoznatljivi bosanski identitet bajoslovnih priča. To je vidljivo i u nastojanju ilustratora i cjelokupnog redakcijskog tima izdavačke kuće „Mladinska knjiga“ iz Sarajeva. Zato sa osobitom radošću pozdravljam izdavanje knjige „Zlatne bosanske bajke“. Takođee, čestitam autorima i uredništvu knjige na izvanredno obavljenom poslu, uz iskreno uvjerenje da će ova knjiga naći svoj put do čitateljske publike kako kod djece tako i kod mladeži i odraslih čitatelja.
Recenzent: prof. dr. Muhidin Džanko
-20%
120,00 KM
150,00 KM
Replika prstena pečatnjaka iz Zgošće (srebro)
Mozaik knjiga
PRSTEN VLADARSKE DINASTIJE KOTROMANIĆA S LJILJANOM
U neposrednoj blizini Kaknja, u selu Donja Zgošća, na lokalitetu Crkvina, nalazila se jedinstvena nekropola srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika – stećaka. Od 1888. godine i trenutka kada je prvi put o njoj pisano u stručnoj literaturi, nekropola nije prestajala da zaokuplja pažnju kako naučnika, tako i svih zaljubljenika u prošlost srednjovjekovne Bosne. Do 1913. godine ovdje su se nalazila dva najljepša i najpoznatija od svih stećaka – zgošćanski sljemenjak i stub. Od tada se nalaze u novoformiranom botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Veliki sljemenjak je prije prenošenja u Sarajevo je bio razbijen na dva dijela. Prema zabilježenoj predaji razbili su ga željeznim klinovima neki ljudi iz Vareša jer je „zvečao“ te je izgledalo da u njemu ima zlata. I grobovi ispod stećaka su prema predaji otvarani. Navodno, osim skeleta, ništa nije pronađeno.
Mnogo naučnika pokušavalo je da odgonetne ko je pokopan ispod ovih jedinstvenih spomenika. Pokušavalo se obznaniti kojem velikaškom rodu je pripadalo ovo groblje. Đorđe Stratimirović sljemenjak veže uz bana Stjepana II Kotromanića. Ćiro Truhelka nekropolu pripisuje rodu Kotromanića – bosanske vladarske dinastije. Marian Wenzel je smatrala da stub sa nekropole pripada Vuku ili Vojislavu, braći velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića. Bilo je i drugih i drugačijih mišljenja ali zagonetka zgošćanske nekropole samo na osnovu stećaka nije mogla biti razriješena. To je bio razlog za pokretanje arheoloških istraživanja. Obavljena su 2010., 2012. i 2015. godine.
Nažalost, nekropola je u velikoj mjeri stradala okolnom gradnjom. Osim toga, veoma teško je bilo ustanoviti preciznu lokaciju gdje su nekad stajali prelijepi sljemenjak i stub. Bez obzira na sve, rezultati arheoloških istraživanja su bili veoma interesantni. Osim srednjovjekovnih nalaza otkriveni su i tragovi starijih, antičkih, aglomeracija. U prve dvije istraživačke kampanje otkriveno je 28 grobova. Pokazalo se da je sahranjivanje obavljano u više horizonata ali i da je nekropola prekopavana, a dobar dio grobova znatno ranije otvaran ili uništen.
Vjerovatno se nikad neće saznati koliko je tačno grobova i stećaka bilo na nekropoli. Međutim, u blizini mjesta gdje su nekada stajali čuveni zgošćanski sljemenjak i stub, otkriven je grob br. 9. Grobna raka mu je bila obložena kamenim pločama, a pokojnik položen u drvenom sanduku. Grob je bio razrovan, većim dijelom uništen, a kosti skeleta ispremetane. Pa ipak, značajni nalazi iz groba srećom su bili sačuvali: dva prstena, 4 mala srebrena dugmeta te ostaci skupocjene brokatne tkanine.
Prilozi iz groba br. 9 govore u prilog da je pokopana osoba bila izuzetno visokog društvenog statusa. Posebno je značajano otkriće bogato ukrašenog prstena pečatnjaka napravljenog od srebra sa pozlatom. Na pločici prstena se nalazi duboko ugravirani ljiljan. U njemu se ogleda prepoznatljivi bosanski stil u metalu koji u sebi obuhvata domaću narodnu tradiciju uokvirenu elementima srednjovjekovne evropske kulture i umjetnosti. Može se kazati i to da se u njemu zrcali prefinjenost likovnih ornamenata i umjetnosti kako zgošćanskog, tako i sveukupne umjetnosti stećaka.
Prsten u srednjem vijeku nije bio samo puki ukrasni detalj. On je često oznaka istaknutog statusa njegovog nositelja, pokazatelj plemićkog ili viteškog staleža. Samim svojim prisustvom na ruci govorio je o osobi koja ga je nosila, njenom položaju na društvenoj ljestvici. Ponekad je prstenju pridavana i magična moć. Vjerovalo se da se u njemu nalazi snaga koja može zaštititi nositelja. Smatran je simbolom snage, autoriteta i zaštite.
Prsten sa motivom ljiljana iz Donje Zgošće korišten je kao pečatnjak ali je ujedno bio i heraldička oznaka. Bijeli ljiljan simbolizira nevinost i čistoću. Osim toga simbol je ljepote i vladarskog dostojanstva. U Svetom pismu simbol je ljepote, bezgriješnosti i odabranosti. U srednjovjekovnom bosanskom kraljevstvu ljiljan je bio simbol vladarske porodice Kotromanića. Nalazio se na njihovom grbu, na vladarskoj kruni, kraljevskom žezlu, novcima i pečatima. Sasvim je jasno da je ljiljan bio najkarakterističnija oznaka i simbol srednjovjekovne Bosne, njenih vladara i vladarske dinastije. Upravo zbog toga zgošćanski prsten se može pripisati vladarskoj dinastiji Kotromanića. U ovom kontekstu on može biti jedan od posljednjih dijelova slagalice i odgovor na pitanje čija je nekropola u Donjoj Zgošći kod Kaknja.
Poslije arheoloških iskopavanja prsten se jedno vrijeme nalazio u Muzeju grada Zenice. Nakon što je osnovan Muzej Kaknja vratio se blizu mjesta pronalaska. Danas je to jedan od rijetkih predmeta koji se mogu vezati uz Bosansku vladarsku porodicu. Osim prstenja iz kraljevske grobnice otkrivene u Milima kod Visokog, prsten iz Donje Zgošće je vjerni svjedok vladarskog dostojanstva i raskoši kako vladarske dinastije tako i srednjovjekovne bosanske države.
Zgošćanski prsten najvjerovatnije je nosio neki od muških pripadnika vladarske dinastije Kotromanića. Za sada se ne može sa sigurnošću reći o kome je tačno riječ. Možda je pripadao Stjepanu II Kotromaniću ili opet nekom drugom istaknutom članu naše najznačajnije srednjovjekovne porodice. Nažalost, rezultati savremenih DNK analiza skeleta uz koji je prsten pronađen nisu objavljeni tako da se prsten još ne može vezati uz tačno određeno ime. Zbog toga nekropola u Donjoj Zgošći kod Kaknja još uvijek će ostati djelomično zaogrnuta velom tajne. Prsten je otkrio jednu tajnu ali druga će ostati, za sada, neotkrivena.
Edin Bujak, Filozofski Fakultet Univerziteta u Sarajevu/Katedra za Arheologiju