Pisana građa kao kulturološki raritet, time i vrijedna roba, i kasnije je iznošena iz Bosne. Iako iz bliskog dubrovačkog susjedstva, priča o tome kako je Povelja Kulina bana dospjela u Rusiju dobila je legendarne razmjere i primjer je koji kao odlična paralela i poredba svjedoči o načinu na koji se i ono malo što je ostajalo u Bosni i Hercegovini različitim poticajima i željama, pa i kriminalnim putevima, iznosilo iz zemlje. Iznošenje pisane građe i kretanje preostataka, dotad očuvanih na različite načine, na kraju je doživjelo u XIX i XX stoljeću istu razinu svojatanja kao i svojatanje same historije srednjovjekovne Bosne. Sve ono što se danas nalazi izvan Bosne i Hercegovine, a što je proizvela srednjovjekovna Bosna, bez obzira na način na koji je dospjela u druge sredine, postala je aktualna baština drugih i može se dobiti razmjenom ili kupovinom. U svjetlu navedenog, sa stanovišta modernog prava, zbog nepovratno izgubljenog pisanog blaga, ispisivanje i upoznavanje historije srednjovjekovne Bosne u priličnoj je mjeri otežano. Elementi materijalne kulture daju rezultate na duže staze, u izuzetno skupoj, a kod nas relativno slabije tretiranoj grani arheologije. Otuda je prikupljanje i objavljivanje pisanih tragova o historiji srednjovjekovne Bosne nasušna potreba. Da bismo spoznali historiju svojih prethodnika i predaka, nekadašnju i današnju zajedničku baštinu, moramo je prikupljati i učiniti dostupnom i povjeriti na prosudbu širem krugu ljudi. I ova fotoreprodukcija koja je nastala kao bočni projekat velikog izdavačkog poduhvata Codex diplomaticus regni Bosnae  predstavlja pionirskim pokušaj masovne i lijepo osmišljene popularizacije naših kulturno-historijskih vrijednosti.