Roman Potop dotiče ključne egzistencijalne teme u životu pojedinca kao što su ljubav, zavičaj, obiteljski odnosi, te Domovinski rat iz jedne sasvim drugačije perspektive jer autor je i sam bio sudionik tog rata na prvoj crti 1990.-1992.

Glavni lik – mladić – u raskoraku je sa svijetom iz kojeg potječe i svijetom kojem stremi, kojemu se istovremeno događaju i ljubav i rat, dva najveća izazova u životu svakog čovjeka.

Precizno strukturiran, lišen ikakvih verbalnih viškova, pun poetskih slika krute svakodnevice, ali i nježna romantična snatrenja, Potop iznova potvrđuje Karakaševu iznimnu vještinu pisanja i njegovo visoko mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Iz medija:

“Za formalno upoznavanje s novim romanom Damira Karakaša trebao mi je tek školski čas. Za istinsko spoznavanje trebat će mi cijela vječnost. Jer, glad za svakim rovom njegovih tajni neizmjerna je.“

Davor Špišić, Telegram

“Po svemu osim po tom lirskom elementu ovo je tipičan Karakaš, roman koji doslovno osvaja njegovom škrtom rečenicom. Na prvi se pogled čini da je svaku riječ izvagao barem stotinu puta, a u onome što je ostalo leže veličanstveni svjetovi.“

Bojana Radović, Večernji list

“Poštujući svoj već dokazani stil pripovjedača koji s malo riječi želi reći puno, Karakaš je i u ovom romanu svojim »škrtim«, a iznimno efikasnim načinom pripovijedanja čitatelja »uvukao« u priču stvorivši pri tome jednostavne, a opet vrlo dojmljive likove koji na realnosti dobivaju, između ostalog, i zbog uspješnog korištenja ličke čakavske ikavice tog dijela Hrvatske.“

Marinko Krmpotić, Novi list

“Potop je novela začudnih impresija i pažljivo izbrušenih pojedinačnih slika, a Karakaševo eliptično, nelinearno pripovijedanje tek je labavo okupljeno u četiri nenaslovljene cjeline čiji pojedini ključni momenti ostaju nerazjašnjeni, kao što biva kad se čovjek prene iz sna.“

Dino Staničić, Telegram

“Neobičan je pisac Damir Karakaš jer, između ostalog, dokazuje nedokazivo – da je moguće govoriti o najdubljim ponorima ljudske duše, najcrnjim mislima i najgorim postupcima na najpoetičniji i najdirljiviji mogući način. Upravo zbog te ambivalentnosti, čitan je i osporavan, ali bez obzira na to kako se čitaoci i kritika određuju prema njegovoj prozi, nedvojbeno je da je svaka njegova knjiga događaj na svim prostorima na kojima se ona čita bez prevoda.“

Dragan Babić, kritika HDP