Prva zbirka priča „Ples u dvorištu“ Marije Rakić Mimice donosi priče kojima je zajedničko to što su pisane u neorealističkom duhu i što se tematski ili motivski dotiču Dalmacije ili Dalmatinaca.

Kada se o Dalmaciji radi onda se uglavnom bave tradicijom i tranzicijom u ruralnim dijelovima ili manjim mjestima, pri čemu su nova vremena slabije ocijenjena, a kao da je u njima nestalo i stabilnosti i solidarnosti, kao da je nestao čovjek. Iz oporog i škrtog pripovijedanje probija nostalgija i žal, kao loza iz škrte zemlje.

Likovi priča Marija Rakić Mimice kao da su izloženi suvremenom životu i njegovu frenetičnom ritmu u kojem se najbolje ne snalaze. Dobar dio ih je psiho(somatski?) zaljuljan – ne libi se autorica pisati ni o bolesnoj djeci – a oni koji uspijevaju ostvariti (malo)građansku egzistenciju suočavaju se s visokim vlastitim i socijalnim očekivanjima, pritiskom zajednice i izazovima na koje nisu pripremljeni, a koji se uglavnom vrte oko roditeljstva, preciznije materinstva. Složenost te situacije koja nije samo hormonalna euforija i bazen sreće i snage, bila ona radikalna kao u slučaju majčinstva s retardiranim djetetom ili općenito, autorica prikazuje sa svih strana i silama koje napinju likove i cijele obitelji do granica prsnuća. Sve će to autorica ispričati sniženim tonom, kao: ništa posebno, život kakav već jest.