Lik majke vrlo je često opisivan kroz povijest hrvatske dječje književnosti (proze i poezije).

Međutim, taj opjevani motiv stvorio je i određene klišeizirane, idealizirane ili pomalo tipizirane uloge kako treba izgledati lik majke.

Majka je najčešće prikazana kao strog ali i blag uzor djeci, kao nesebična i neumorna radilica u obitelji, kao vječna i samo-požrtvovna patnica, tragična i zadivljujuća heroina, a tek u novijoj postmodernističkoj prozi lik zadobiva oprečne maćuhinske osobine, a pisci pišu kao da se osvećuju uobičajenom liku majke.

U svom romanu Sanja Pilić stvara poseban lik jedne maštovite, usporedo kreativne i luckaste, simpatične, ali i nedorasle, vrlo neobične mlade majke koju bismo žargonski nazvali “otkvačenom”.

Iako je glavni lik majke šaljivo i karikirano prikazan, on nije potpuno neuvjerljiv, jer neuljepšano prikazuje skrivena maštanja odraslih i njihove teškoće da uvijek pred djecom predstavljaju ulogu uzornog odgajatelja.