Zbirka priča „Moj prijatelj Petar“ Petra Filipića, sugerira to već sam naslov, autofikcijska je proza. Priče govore o sveučilišnom profesoru, ekonomistu s posebno razvijenom strašću za statistiku iz koje zna iscijediti kojekakva čuda i bizarnosti, ali i o njegovom privatnom i emotivnom životu, koji zbog zrele dobi – čak i kada se junaku dogodi nešto važno i snažno – opet nije prikazan spektakularno ni dramatično, nego nestorski smireno i analitično. Priče u svom zbroju govore i o životnom luku protagonista Petra; o njegovom mijenjanju odnosa prema cijelom spektru vanjskoga svijeta, kao i o navikavanju na neminovni nerazmjer između intelektualne živosti i bioloških okvira; na mirovinu. Ali, Petrov mozak ne može sebe samog penzionirati.