KUPOLENEBO

Poezija Ivana Šamije je doista nešto sasvim drugačije od svega što se danas na domaćoj sceni piše, a to vjerojatno treba zahvaliti činjenici da je Šamija po struci diplomirani molekularni biolog pa je manje kontaminiran modama i trendovima. Njegova poezija na lirski način obrađuje temeljna filozofska pitanja, ali se pritom služi znanstvenom i popularno-znanstvenom paradigmom i motivikom. To otprilike znači da je slobodna i neortodoksna, sklona klizanju očišta, ironična, pa je i njezin Bog Kombinator ili Matematičar, svakako manjak autoriteta, budući da se s njim, između ostalog, lijepo čavrlja i lako mu se obraća. Uz to, to je poezija koja ne preza od izmjene makro i mikro planova i svjetova, podrazumijevajući njihovu ontološku različitost ? ali i njihovo supostojanje ? pretpostavljajući valjda jedinstvenu silu, teoriju svih teorija, koja mora obuhvatiti sve pojave. Zemlja je onda zeleni ili plavi planet, ?na tufnice kad ju gledaš izdaleka?, ali jednako uzbuđenje se krije i u mikroskopiranju; jer kao da je između slike modela atoma i Sunčeva sustava nešto više od analogije. Itinerar je takvog intelektualca i slobodnjaka širok, neomeđen, nomadski, a ugođajem često melankoličan. Ivan Šamija je biolog zagledan u kaleidoskop za kojega jamči nešto više od teorije vjerojatnosti. Teorija kaosa.