Teorijska upotreba uma bavila se predmetima same moći spoznavanja, a kritika toga uma u pogledu te upotrebe odnosila se zapravo samo na čistu moć spoznavanja, jer je ona pobuđivala sumnju. Kasnije se i potvrdila ta sumnja da se ona moć spoznavanja lako gubi preko svojih granica, među nedostižive predmete ili čak međusobno protivurječno pojmove. S praktičkom upotrebom uma stoji već drukčije. U njoj se um bavi odredbenim razlozima volje. (…) Ako mi odsada možemo pronalaziti razloge da bismo dokazali kako to svojstvo uistinu pripada ljudskoj volji (a tako i volji svih umnih bića), onda se time dokazuje ne samo to da čisti um može biti praktički, nego da je samo on, a ne empirijsko-ograničeni um, na neuvjetovan način praktički.

Osnovni zakon čistoga praktičkog uma: Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može da važi kao princip općega zakonodavstva.
— Immanuel Kant

Kantova Kritika praktičkog uma jedno je od najznačajnijih djela praktičke filozofije i ujedno jedno od kapitalnih djela filozofije morala. U njemu je Kant kao predmet filozofskoga interesa utemeljio teorijske načine i obrasce kao mogućnosti djelovanja, čime je zadužio čitavu filozofijsku tradiciju.
– Lino Veljak, iz recenzije

Načela čistoga uma Kant nastoji odrediti prema samoj praksi, odnosno djelovanju. Bez načela koje je ondje formulirao, poput autonomije volje i moralnog zakona nije moguće zamisliti modernu filozofiju morala i politike.
– Željko Pavić, iz recenzije

Etika svoja načela, navodi Kant, gradi u pojmovima, odnosno u umu zamišlja idealnoga moralnog pojedinca koji, međutim, po sebi u takvom idealitetu na Zemlji ne stanuje. Zbog toga dolazi do proturječja između bitka – onoga kakav čovjek doista jest (njegove prirode) – i trebanja – spekulativnog ideala koji on treba doseći (njegove slobode), pa će zadaća Kritike praktičkoga uma, Schopenhauerovim riječima „najvažnije knjige koja je u Europi napisana“, biti regulativne ideje čistoga uma učiniti zbiljskima i imanentnima.
— Goran Sunajko, iz pogovora