Talijanski opat Alberto Fortis objavio je 1774. godine u knjizi Viaggio in Dalmazia pjesmu s naslovom Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize… pjesmu, čutu na bosanskom jeziku, zapisao je na način koji odgovara talijaskom čitatelju… Ta je pjesma od njenog objavljivanja do danas najčešće imenovana kao Hasanaginica. Nakon prvog objavljivanja začudnom je brzinom prevedena u gotovo sve evropske jezike. Do danas ne prestaju pohvale i zanimanja za nju. Tajnovitome glasu te pjesme odazivali su se i neki od najpoznatijih sudionika evropske kulture osamnaestoga i devetnaestoga stoljeća. Među njima su Johann G. Herder, Johann W. Goethe, Walter Scott, Samuel T. Coleridge, Adam Mickiewicz, Aleksandar S. Puškin, Prosper Merimée.“

„… Da bi Hasanaginica mogla pripadati svima… svakom jeziku ili mjestu… uvjet za takvu mogućnost je odbacivanje modernog tabua šutnje o ubijanju, progonjenju i pokrštavanju muslimana u Španiji, Podunavlju, na jadranskim obalama i njihovome zaleđu i, uz to, da se prihvati uskraćenost moderne književne kritike u tumačenju umjetnosti koja pripada svetoj tradiciji. Progon i ubijanje čovjeka tiču se svakog govorenja o razlogu i svrsi svijeta.“

„… Žalostna pisanca svjedoči o uništenoj muslimanskoj prisutnosti, ali i trajnosti ljepote i mudrosti bez kojih pravo pjesništvo nije moguće. Uništenost o kojoj je tu riječ je zapravo dramatično preoblikovanje pripadanja dijela slavenskog stanovništva u dalmatinskome zaleđu. Muslimani su odatle prognani. Dio ih je poubijan, a neki su milom ili silom pokršteni. Jedan je oblik muslimanske prisutnosti uz brojna nasilja zamijenjen drugim, pa je iz promijenjenih vanjskih vidika prešao u tajne jastva “preobraćenih” koji su i dalje u sebi čuvali svoja izvorna pripadanja. Tako je moralo biti, jer tada za muslimane nije bilo mjesta u krajevima pod mletačkom vlašću.“

---