Vjekoslav Kaleb, pisac čiji izbor novela držiš u ruci, otvara ti vrata jednog, za tebe možda nepoznatog prostora i vremena.
Ako ti je nepoznat, želim da bez predrasuda spoznaš jedan kraj naše domovine, ljude i njihovu tešku borbu s primarnim egzistencijalnim problemima, njihovu želju da postanu uvažavani, da budu “netko i nešto” u surovim uvjetima života.
Ako ti je kraj poznat ili si i sam iz tih krajeva naše domovine, ova zbirka novela neka te podsjeti na priče baka i djedova o Zagori kakva je bila nekad.
Kako prošlost u mnogočemu određuje sadašnjost, uvjerena sam da će ti te toplo ispričane sudbine malih ljudi, kroz korijene kojima možda pripadaš i stope koje slijediš, pomoći da spoznaš samoga sebe.
Iako sam nije bio iz Dalmatinske zagore, službujući kao učitelj u malim selima toga kraja u prvoj polovici 20.st., u vremenima dok suvremena Europa poznaje film, električnu energiju, kanalizaciju, umjetnost, arhitekturu i druga dostignuća suvremenog svijeta, Vjekoslav Kaleb suočava se sa životom koji je bio nepoznat u civilizacijskim prostorima gradova i ljudima naviklim na drugačiji stil života.
Jedan od najzabačenijih dijelova Hrvatske živi odsječen od svijeta; stanovnici su tog djelička svijeta prljavi, gladni, zatvoreni u male potleušice gdje teško preživljavaju, svakodnevno se boreći s elementarnom egzistencijom. Taj drugi svijet i ti ljudi koji u njemu žive, duboko su se dojmili Kaleba.
Pričajući priče, oblikujući karaktere, Kaleb prikazuje sve; međususjedsku zavist i mržnju, lijenost, primitivizam, iracionalne strahove, bijedu i glad koja dominiraju gotovo svim njihovim odlukama.
No Kaleb vidi i dalje od priče koju počesto rasplinjuje u poetskim obrisima prirode i eksterijera.
Čitajući Kalebove novele, čini nam se da možemo osjetiti toplinu sunca, tišinu kamenjara ili namirisati ljekovito bilje koji lik učitelja u noveli “Susret” komentira “zemlja je mirisala ljekovito.”
Zalasci i izlasci sunca, vrelina usijanog kamenja, misterij jasnih zvjezdanih noći čine samo dio svakodnevice naših junaka koji sanjaju samo zdjelu pure, koricu kruha, ne osvrćući se na ljepotu krajolika koju senzibilna Kalebova duša nikako ne može previdjeti.
Iracionalan strah zbog nepoznatog, tiha, gladna i pospana jutra, često zamjenjuju provale bijesa zbog sve te bijede koja ih je snašla, zbog nepoznavanja drugačijeg života koji im se smiješi iza svih tih goleti.
Kaleb, pun sućuti za njihov bijedan život, opisuje dehumanizaciju nastalu zbog gladi, pa opisi čedomorstva u noveli “Na kamenju” ili oproštaj od gladnih usta previše u “Odlasku Perušine” ostaju najintimniji i najgorči podsjetnik na težak život stanovnika Dalmatinske Zagore 20-ih i 30-ih godina 20.st.