U romanu Devet spomenika, u rasponu od gotovo sto godina, pratimo dvije bogataške obitelji u Varošu koje se natječu oko toga tko će podići ljepši spomenik lokalnim zaslužnicima; najstarijem pjesniku, historiografu, arhitektu, kiparu i kolekcionaru umjetnina…

Poglavlja su naslovljena rednim brojevima (Prvi spomenik, Drugi spomenik…) i uz njih su vezane godine (od 1903. do 1991.).

Posljednje poglavlje (Deveti spomenik) ostaje bez godine.

Stradavanja se nastavljaju, točka nije stavljena. U završnom dijelu romana ruši se vjera u monumentalistički pristup povijesti.

U sve je uključena i treća obitelj. Ona je za razliku od dviju glavnih, siromašna, klesarska. U njezinoj se radionici izrađuju postolja za spomenike. Obitelj je svjedok i moći, ali i propasti.

Devet spomenika (prvi put objavljen 2006. godine ) ujedno je i povijest Grada, i nacionalna povijest u malom, i ljudski komentar, i slika žanra.

Brojne obiteljske priče primjeri su svih mogućih reakcija na povijest, slike svih bolesti od kojih slabi pojedinci mogu oboljeti kad se nađu, ne svojom voljom, u zanimljivim vremenima.

Životni likovi i uzbudljiva priča – na što smo kod Pavla Pavličića već navikli – kao i nadahnute evokacije dunavskog krajolika, obećavaju čitateljski užitak.

Romanu je pridodan autorov esej Koliko traje književna vječnost?, a sve je popraćeno pogovorom Julijane Matanović.

Ostale naslove Pavla Pavličića potražite ovdje.