Romani

Split osamdesetih još uvijek je podsjećao na Smojin Split iz Veloga mista i na Fellinijev Mediteran. U takvoj sredini prepunoj veselja i ludorija, u kojoj nema prave hijerarhije, odrastala je Tisja Kljaković Braić. Malena djevojčica pod zaštitom bake i dida, koja se skriva u kiosku, ne voli odlazak u vrtić, s didon ide na partiju karata u Hajduka, a sa susjedima na kupanje pod Marjanom. Od rođenja do početka rata, koji se podudara i s autoričinim odlaskom u srednju školu, pratimo obitelj – oca, majku, dida, baku, susjede iz iste zgrade i ulice u čijem je središtu protagonistica, vragolasta djevojčica, inteligentna, darovita i pomalo razmažena. Kroz niz zabavnih priča, s mješavinom smijeha i suza pratimo tipično dalmatinsko i mediteransko djetinjstvo prepuno radosti, povjerenja i ljubavi. Debitantska knjiga Tisje Kljaković Braić "U malu je uša đava" pred nama je u novom izdanju s autoričinim ilustracijama i nekoliko novih jednako veselih epizoda. U malu je uša đava roman je u pričama koji čitamo s osmijehom na licu prisjećajući se i vlastitih zgoda i nezgoda, vlastite obitelji i nekog sretnog, bezbrižnog vremena u kojem je sve bilo moguće i ostvarivo. O AUTORU: Tisja Kljaković Braić rođena je 30. lipnja 1979. u Splitu. Završila je Školu likovnih umjetnosti – smjer slikarski dizajn. U travnju 2003. diplomirala je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Gorkog Žuvele. Svoja djela izlagala je na tridesetak skupnih izložbi te četrdeset samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Djela joj se nalaze u fundusu Moderne galerije u Zagrebu, Galeriji Sv. Krševana u Šibeniku te u privatnim zbirkama diljem svijeta. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Autorica je hit-knjiga U malu je uša đava i Oni. Živi i radi u Splitu.

U neimenovanom dalmatinskom gradiću u staroj kamenoj kući stotinu godina sjećanja prenose žene koje sve nose ime Marija ili neku od inačica tog imena – Mare, Marijola, Maša, Mara... U nizu epizoda, prije svega ljeti, pred nama se kao u kaleidoskopu otvaraju slike povijesti i promjena, prvih menstruacija, ratnih godina, zaljubljivanja, prijateljevanja, obiteljskih okupljanja, radosti, tragedija, putovanja, nerazumijevanja… Ova velika ženska povijest naših obitelji pokazuje snagu ženskoga, moć i nemoć u patrijarhalnom svijetu, odrastanje i starenje, dolaske i odlaske, brakove i prevare, ali nadasve ljubav koja se kroz generacije žena grana i raste poput nepokorenog stabla bugenvilije uz obiteljsku kuću u dalmatinskom gradiću. Sve supruge, majke, djevojke, kćeri, bake, unuke, sve žene predaka i sadašnjosti u moćnome romanu Ljeta s Marijom postaju ne samo Marije jedne konkretne obitelji već i obitelji općenito. Olja Savičević Ivančević ispisala je suptilnu posvetu i snažan krik žena, sustavno prešućivanih i zanemarivanih, koje su bolji dio naših porodica i života. Ljeta s Marijom nezaboravno su štivo i rodoslovno stablo svake familije naših krajeva, ono stablo koje živi i opstaje u svakom vremenu i nevremenu. “Bugenvila koju sam početkom devedesetih posadila s ocem već dugo je ono najljepše na kući. Mama je obožava i ponosi se njome. Pretpostavljamo da se žila probila do nekog izvora hrane i vode, možda kanalizacije pa je izrasla tako velika i prekrasna. Purpurni cvjetovi pojavili bi se s početkom ljeta, na tisuće njih, i sve do zime davali bi raskoš meni dragoj, ali nimalo raskošnoj i objektivno ne baš prelijepoj ulici koja se zove kako se zove, iako u njoj nema murtile ni zelenila osim u pokojem pitaru. Bugenvila je obgrlila čitavu kuću svojim dramatičnim bokorima, pa kuća kamena i bijela sa zelenim škurama, izgleda kao dom nekih sretnih ljudi bez problema. Ali, mi i jesmo bile ti ljudi, samo s problemima. Sretni ljudi s problemima, pomislila sam da je to moguće, taj tren.” O AUTORU: Olja Savičević Ivančević rođena je 16. rujna 1974. u Splitu. Pjesnikinja i spisateljica, uvrštena je u mnoge domaće i međunarodne antologije poezije i proze. Knjige su joj prevedene na jedanaest svjetskih jezika te objavljene u Europi i SAD-u. Pojedinačne pjesme i priče prevedene su i objavljene na tridesetak jezika. Piše književne kolumne, surađuje s kazalištima kao autorica dramskih tekstova, songova i adaptacija, a prema njenim pričama snimljeni su nagrađivani kratkometražni igrani filmovi (Balavica, Sedam neodgovorenih poziva, Trešnje). Prema priči “Pederi” iz zbirke Nasmijati psa objavljena je grafička novela Ljeto (Žeželj/Paljan). Za rukopis Nasmijati psa nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču te nagrade Kiklop za zbirku poezije Kućna pravila. Roman Adio kauboju nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman u Hrvatskoj 2011., kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan. Prema romanu je postavljen istoimeni kazališni komad u režiji Ivice Buljana. Za adaptaciju lutkarske predstave Čudnovate zgode Šegrta Hlapića dobila je nagradu Mali Marulić 2013. godine. Istu nagradu dobila je i za dramske tekstove Moj prijatelj Mačkodlak (2014.) i Som na cilome svitu (2015.). Roman Pjevač u noći dobio je nagradu Libar za vajk Pulskog sajma knjige (2016.), kao i English Pen Award (2018.). Dobitnica je i regionalne nagrade festivala Druga prikazna iz Skopja 2018. Objavila: Bit će strašno kada ja porastem (pjesme, 1988.), Vječna djeca (pjesme, 1993.), Žensko pismo (pjesme, 1999.), Puzzlerojc (pjesme, 2006.), Nasmijati psa (priče, 2006.), Kućna pravila (pjesme, 2007.), Adio kauboju (roman, 2010.), Mamasafari (i ostale stvari) (pjesme, 2012.), Pjevač u noći (roman, 2016.), Šporki Špiro i Neposlušna Tonka (slikovnica, u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem, 2017.), Adrijana se vratila (slikovnica u suradnji s Imeldom Ramović, 2019.), Sami na cilome svitu (ilustrirana priča za djecu u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem, 2020.) i Divlje i tvoje (pjesme, 2020.). Živi i radi kao slobodna umjetnica na relaciji Zagreb – Split – Korčula. Više na: https://oljasavicevic.com/

Holistički pristupajući zdravlju, autor naglašava važnost misli, emocija i odnosa na naše fizičko stanje te preispituje uobičajeno shvaćanje koncepta zdravog života. Tako preispituje mogu li osjećaj ravnodušnosti ili toksični odnosi s partnerom više naštetiti od nedovoljnog kretanja ili gaziranog pića. Posebno su naglašena četiri faktora koja negativno utječu na zdravlje: neizražavanje emocija, kompromitiranje u odnosima, neosjećanje ljubavi prema sebi i stres. Knjiga (P)ostati zdrav namijenjena je i zdravima i onima koje već muče boljke da shvate kako svojim odnosom prema sebi i životu mogu poboljšati zdravlje. Važan dio knjige čine i savjeti svima koji žele pomoći svojim voljenima u borbi za zdravlje. Jer okolina često ima najbolje moguće namjere, ali možda još češće ne zna te namjere provesti u djelo. To je i razumljivo jer nas nitko nije pripremao za ovakve izazove, a cilj je naučiti kako im pružiti osjećaj sigurnosti i voljenosti kad je to najpotrebnije. Bogata primjerima iz stvarnog života, kao i nalazima brojnih znanstvenih istraživanja, knjiga želi kreirati most između znanosti i duhovnosti. Naravno, ne trebamo se odreći blagodati klasične medicine kako bismo uživali benefite holističkog pristupa, već ih kombinirati kako bismo povećali šanse za izlječenje odnosno očuvali zdravlje. Jer, ne smijemo zaboraviti: naši srce i um izvanredna su tvornica lijekova! O AUTORU: Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. Ovo je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje. Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo. Udruga SVE za NJU 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom, čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju. Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje, čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje, što je glavni cilj ove knjige.

Život najveće filmske i kazališne dive naših prostora Mire Furlan bio je više od života, prepun uzbuđenja, veličanstvenih uspjeha, padova, ljubavi i izdaja. U autobiografskoj knjizi dovršenoj pred preranu smrt Mira Furlan pripovijeda, literarno moćno, svoj život i živote svojih bližnjih – od sudbine majke Branke i oca Ivana te bake Ljube do supruga Gorana i sina Marka, kojem je knjiga i posvećena. Bez zadrške Mira Furlan čitatelja uvodi u vlastiti svijet, u svoje intimne drame, razmišljanja i karijeru. Voli me više od svega na svijetu oživljava vrijeme koje je nestalo u ratu, generaciju i pojedince koji su vjerovali u bolji i sretniji svijet te zbog toga, pogotovo ako su bili nadnacionalni poput autorice, početkom sukoba u bivšoj Jugoslaviji za njih više nije bilo mjesta u novim državama. Emotivna, moćna proza u kojoj pratimo život mlade intelektualke koja odrasta u disfunkcionalnoj obitelji te se odlučuje za glumu, gdje se smjenjuju sreća i nesreća, proza u kojoj vidimo i lice i naličje slave, urezuje nam se svakim zarezom, svakom rečenicom pod kožu. Ne izostavljajući ništa i nikoga, ne štedeći nikoga, a najmanje sebe, Mira Furlan napisala je autobiografiju koja se čita kao roman. U njoj se ostvaruje “američki san”, ali, naposljetku, najvažnija je ljubav, koja joj je pomogla da lakše brodi karijerom. Voli me više od svega na svijetu knjiga je koja s puno sentimenta i osjećaja, a uvijek beskompromisno, s mnogo suza i smijeha, evocira ne samo Miru Furlan već i cijeli jedan svijet, poput Atlantide potopljen, ali ne i zaboravljen. “Da li pišem ovu knjigu za tebe? Da bi ti mogao razumjeti što se dešavalo prije tebe? Kako bi mogao proviriti u daleki, davno nestali svijet iz kojeg su potekli tvoji roditelji? Da li uopće želiš znati nešto o tome? Da li ti treba ta teška prtljaga, prtljaga koju tvoja majka vuče sa sobom cijeli svoj život, ne nalazeći načina da je bar načas odloži? Ili pišem za sebe, sebi? Zašto? Da li zato da ‘bolje razumijem samu sebe’ pokušavajući detektirati skrivenu ‘priču’ u raštrkanom, nelogičnom, kaotičnom narativu svojega života? Dok sam pokušavala odgovoriti na ta pitanja na koja odgovor nije moguć, boreći se s riječima jezika koji nije moj (iako se drsko pretvaram da jest), desilo se nešto jako čudno: odrastao si. Ne samo to: Amerika je postala drugačija zemlja, zemlja zlokobno slična mjestu koje smo nekoć napustili s užasom i u očaju. Više nema sumnje da su sile koje su nas istjerale iz naših domova izvojevale globalnu pobjedu. Već smo se jednom borili s tim silama. Sada smo umorni. Iscrpljeni ponavljanjem. Usto, prilično neobično, ova knjiga postaje drugačija knjiga. To više nije knjiga sjećanja na daleko mjesto i daleko vrijeme. Ona postaje nešto puno drugačije: molba Americi i svijetu.” O AUTORU: Mira Furlan rodila se u Zagrebu 7. rujna 1955., a preminula je u Los Angelesu 20. siječnja 2021. godine. U Zagrebu je završila osnovnu školu i XVI. gimnaziju u Mesićevoj ulici te je diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1978. Kao najtalentiranija glumica u klasi već za vrijeme studija počela je dobivati uloge u raznim zagrebačkim kazalištima i u filmovima, a ubrzo je dobila i stalni angažman u zagrebačkom HNK-u. Slavu je stekla ulogom Kate u seriji Velo misto. Nedugo zatim postala je jedna od najtraženijih glumica u Jugoslaviji te snimila brojne filmove i TV serije. Nagrađena je Zlatnom arenom za ulogu u filmu Kiklop 1983. i za najbolju glumicu 1986. u filmu Lepota poroka. Svjetska ju je javnost upoznala ulogom u filmu Otac na službenom putu. U drugoj polovini 1980-ih imala je brojne angažmane diljem Jugoslavije, posebno u zagrebačkim i beogradskim kazalištima, te živjela između dva grada, a 1990. dobila je najvažniju hrvatsku kazališnu nagradu Dubravko Dujšin. Svojim angažmanom nije se uklapala u poželjnu sliku rastućih nacionalizama, te je optužena da je izdajica, a početkom rata doživjela je rijetko viđen medijski napad, politički i institucionalni progon. Sa suprugom redateljem Goranom Gajićem 1991. odlazi u emigraciju u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostvarila zavidnu glumačku karijeru, a posebno se istaknula ulogama u serijama Babylon 5 i Izgubljeni. Glumila je u brojnim američkim predstavama i filmovima te predavala na New York Film Academy. Od početka novog tisućljeća glumila je i u filmovima i kazalištima u zemljama bivše Jugoslavije. Bila je angažirana i u riječkom HNK-u, gdje je odigrala i svoju posljednju ulogu, u predstavi Vježbanje života – drugi put. Autorica je drame Dok nas smrt ne razdvoji i knjige kolumni koje je objavljivala u Feral Tribuneu Totalna rasprodaja.

U malenom kvartu u središtu Madrida prepunom kazališta i galerija, u kojem žive moderni ljudi različita kova, a arheolozi tragaju za Cervantesovim kostima, u cvjećarnici poetskog imena Anđelov vrt, kod tajnovite Olivije, pet žena kupuje cvijeće. No nijedna ga ne kupuje za sebe: jedna za svoju tajnu ljubav, druga za ured, treća da ga slika, četvrta za klijente, a posljednja za pokojnika. To su: Marina – pati od sindroma suvozača: izgubljena je jer je ostala bez kapetana svog života. Casandra – njezin je hendikep što je superwomanica: važniji joj je profesionalni uspjeh od privatnoga. Gala – čvrsto zastupa uvjerenje: žena danas ima sva prava, osim da stari. Aurora – istinska je Trpiružica: što je više boli, to je zaljubljenija. Victoria – odlučila je biti sve: najbolja majka, najbolja radnica, najbolja kći; dakle svemoćnost je njezin sindrom. Žene koje kupuju cvijeće zabavna je, romantična i uzbudljiva priča o prijateljstvu pet potpuno različitih žena i njihovoj potrazi za neovisnošću i ostvarenjem snova. Vanessa Montfort pomirila je naizgled nemoguće: njezin je roman pitak za čitanje, a dubok za promišljanje.   “Skupina žena kakvu bih u stvarnom životu voljela imati kao prijateljice. Tekst je čaroban i čita se u dahu.” - Blog Anika Entre Libros “Napet, dramatičan, zabavan, krepkih i lijepih dijaloga, istančan i uzbudljiv, ovaj roman Vanesse Montfort dokazuje koliko široki mogu biti registri u književnosti.” - Adolfo Garcia Ortega “Strastven roman koji te zaokupi, uz koji ćeš se smijati i koji će te uzbuditi.” - Rosa Montero “Fascinantna knjiga!” - Esther García Sanz O AUTORU: Vanessa Montfort (1975.) španjolska je spisateljica, dramatičarka i novinarka. Za svoj prvi roman El Ingrediente Secreto dobila je 2006. nagradu za mlade pisce XI Ateneo de Sevilla. Autorica je scenarija Quijote Show (2000.), Paisaje Transportado (2003.), Estábamos destinadas a ser ángeles (2006.), eseja De Galatea a Barbie: autómatas, robots y otras figuras de la construcción femenina (2009.) i više nagrađivanih romana: Mitología de Nueva York (2010.), La leyenda de la isla sin voz (2014.) i El sueño de la crisálida (2019.), Žene koje kupuju cvije­­će (Mujeres que compran flores, 2016.) i Žena bez imena (La mujer sin nombre, 2020.). Svjetsku slavu stekla je romanom Žene koje kupuju cvijeće, a najnovijim romanom Žena bez imena potvrđuje se kao jedna od najzanimljivijih španjolskih spisateljica. Intenzivno se bavi držanjem radionica za pisce u Španjolskoj i diljem svijeta. Dio je umjetničkog kolektiva Djeca Mary Shelley koji se bavi odavanjem počasti feminističkoj pionirki Mary Wollstonecraft, a osnovala je i producentsku kuću.

Koja je najbolja prilika za pospremanje, za bacanje nepotrebnih, nagomilanih stvari, za pronalaženje onih za koje smo smatrali da smo ih davno izgubili, za arhiviranje, za slaganje i preslaganje? Tako opsežan zadatak čovjek si ne može davati često u životu. Najbolja je prilika za to selidba. No često selidbe znaju biti hektična pakiranja u kutije koje će ostati neotvorene. Rijetki su oni koji mogu raditi inventuru, sagledavati stvari i polako o njima odlučivati. Pred nama je upravo jedna takva knjiga, Selidba Miljenka Jergovića. U već mitskome književnome mjestu, na sarajevskom Sepetarevcu, u stanu svoga odrastanja, u kojemu mu je umrla majka, u koji se slila većina ostavštine Stublerovih i Rejcovih, autor prebire po dokumentima, po knjigama, po materijalnim i nematerijalnim ostacima, po povijesti jedne kuferaške obitelji. Predmeti i dokumenti, novčanik, partijska knjižica, češagija, djedovi pokušaji autobiografije i još mnogo toga pripovijedaju priču ne samo jedne obitelji već i jednoga grada, djetinjstva i odrastanja u kojoj autor ne štedi nikoga, a ponajmanje sebe i svoje bližnje. Stan na Sepetarevcu iznova se pred nama materijalizira sobu po sobu, sa svakim komadom namještaja, ali, što je još važnije, i sa svim sudbinama ljudi koji su ga nastanjivali ili pohodili. Selidba nije samo knjiga, ona je mnogo više od toga, ona je istinski muzej, katalogiziran po najstrožim i najgenijalnijim pravilima struke, ali ne muzejske, nego spisateljske. “Stanite kod znaka zabranjenog parkiranja – pokazujem mu prstom mjesto pri vrhu Sepetarevca, odakle može skrenuti niz Kevrin potok. Izlazimo, nosim veliki IKEA ceker, u koji je posloženo još desetak istih takvih IKEA cekera. U njih ćemo spremiti stvari, koje ćemo kasnije, vjerojatno za sljedećeg posjeta Sarajevu, prepakirati u kutije. Ne znam zašto sam tako zakomplicirao stvari. Nisam navikao na ovo. Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti. I onda ne znam kako da se ponašam, nisam siguran što bih trebao da mislim i da osjećam. Pomišljam da je problem u karakteru, u slabosti, nespretnosti i nesposobnosti, u tome što sam, ipak, bio razmažen i nenaviknut na ovakve događaje. Nisu me odgojili i poučili za ovakvu selidbu. Kao da su ikoga ovome učili.” O AUTORU: Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) književnik je i novinar koji živi na selu nedaleko od Zagreba. Prvi novinski tekst objavio je 1983., a prvu pjesničku zbirku Opservatorija Varšava 1988. Kritičari smatraju da njegovom zbirkom priča Sarajevski Marlboro iz 1994. počinje trend tzv. stvarnosne proze. Zatim objavljuje još nekoliko zbirki priča (Mama Leone, Inšallah Madona, Inšallah) te desetak romana, među kojima su Dvori od oraha i Ruta Tannenbaum. Poljski prijevod njegova romana Srda pjeva, u sumrak, na Duhove dobio je 2012. u Wroclawu književnu nagradu Angelus za najbolju knjigu Srednje Europe. Djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika.

Bio jednom neki Adžatašatru Isomiki Patel, hinduist u sivo odjeven, ušiju urešenih naušnicama i poprilično brkat. Zvanje i zanimanje: fakir, ali i veliki žmukler koji je uživao hrdati čavle od šećera i gutati lažne oštrice. Rečeni Indijac jednoga se dana iskrcao u pariškoj zračnoj luci, s namjerom da se otputi ravno u Meku sastavljivog namještaja, u Lourdes uputa za uporabu: u Ikeu, a sve to zato da nađe slamku spasa i obnovi sredstva za rad: ležaj od čavala. Smulja jednog taksista, prođe kroz Ikeine dveri i naruči model s 15.000 šiljaka koje mora sam zašarafiti, pa ostane prenoćiti u robnoj kući savivši gnijezdo u ormaru… Ormaru koji ubrzo potom kamionom otpremaju u Veliku Britaniju.

PRVI NASTAVAK SERIJALA. U šatoru na osami pronađeno je napola zakopano tijelo ubijene i osakaćene žene. Henning Juul novinar je kojeg progoni prošlost. Prije dvije godine u požaru je izgubio sina što je na njemu ostavilo duboke emocionalne i fizičke ožiljke. Henning se vraća na posao i preuzima priču o ovom ubojstvu. Za razliku od policije, on počinje sumnjati da ovaj slučaj nije tako jednostavan kakvim se čini.