‘Nekoliko ptica i jedno nebo’ – priča o fra Buntiću koji je od gladi spasio preko 10 hiljadadjece

Najizvođeniji hrvatski autor objavio je novi roman u kojem obrađuje priču o fra Didaku Buntiću koji je tijekom Prvog svjetskog rata od gladi spasio na tisuće hercegovačke djece

U središtu zbivanja novoga romana Mire Gavrana “Nekoliko ptica i jedno nebo” nalazi se fra Didak Buntić koji je u vrijeme Prvoga svjetskoga rata, kada je velika suša harala Hercegovinom pa su mnogi umirali od gladi, pokrenuo akciju spašavanja djece tako da ih je preselio u Slavoniju i Srijem i udomio u obiteljima koje su time pokazale svoju humanost u teškim vremenima. Prema dostupnim izvorima, od sigurne je smrti spasio preko deset tisuća djevojčica i dječaka. Na nedavno održanoj promociji u Društvu Hrvatskih književnika u Zagrebu, autor je istaknuo kako je fra Didakov postupak sličan onome što je u Drugom svjetskom ratu učinio dobrotvor Schindler spašavajući Židove. Uz Didaka, Gavranovi su junaci mladić i djevojka koji su tim istim vlakom došli u Hrvatsku i između kojih će se jednoga dana razviti ljubav. Osim toga, u paralelnoj priči koja se zbiva sedamdeset godina kasnije u Novoj Gradiški i u Zagrebu, dogodit će se još jedna ljubavna priča, u emotivnom smislu bitno kompliciranija, ali povezana na neobičan način s onom koja se dogodila početkom dvadesetog stoljeća. Na pozadini dramatičnih vremena i Buntićeve biografije Gavran gradi sugestivne emotivne priče, s izobiljem neočekivanih obrata.

Fra Didaka Buntića autor opisuje kao velikog čovjeka s jasnom vizijom o svome poslanju. Desetak godina prije akcije spašavanja gladne djece, on je proveo veliku akciju opismenjavanja djece i odraslih u Hercegovini. Osmislio je Didak jednu posve novu metodu opismenjavanja i učenja slova, koju su proteklih tridesetak godina primjenjivali Ujedinjeni narodi pri opismenjavanju u Africi. Također, Gavran portretira Didaka kao mladića dok je u Innsbrucku studirao filozofiju i teologiju na sveučilištu na kojemu su studirali ponajbolji studenti iz Europe i Amerike. Didaka međutim nije zadovoljio samo studij teologije i filozofije, pa je upisao i studij klasične filologije. Potkraj života će fra Didak biti opsjednut navodnjavanjem sušnih dijelova Hercegovine te isušivanjem močvarnog tla… sanjajući dane kada će taj prostor postati „obećanom zemljom“. Potekao je on iz siromašne obitelji, rođen u malom selu Paoča, koje i danas izgleda skromno, osnovnu školu je pohađao u Gradnićima, radio je kao profesor i ravnatelj gimnazije na Širokom Brijegu, te je pred kraj života postao i provincijal Hercegovačke provincije i zastupnik u Narodnoj skupštini u Beogradu. Cijenili su ga ne samo katolici nego i pravoslavci i muslimani, jer je, u vrijeme gladi, nesebično spasio i velik broj pravoslavne i muslimanske djece. Za njega su svi ljudi bili jednakovrijedna Božja djeca.