POVELJA BANA KULINA KOTROMANIĆA

Povelja bana Kulina gradu Dubrovniku iz 1189. godine jedan je od najznačajnijih dokumenata u historiji bosanskog srednjovjekovlja. Ona predstavlja najstariji sačuvani dokument pisan na domaćem jeziku kod svih južnoslavenskih naroda. Iz tog razloga često se u medijima i nekritičkoj literaturi može pronaći sintagma koja ovu povelju naziva „rodnim listom Bosne“, što je naravno pogrešan koncept, koji Bosni oduzima veliki dio njezine starine. Sačuvana su tri primjerka ove povelje: jedan u biblioteci Akademije nauka u St. Petersburgu te dva u Državnom arhivu u Dubrovniku. Sadržajni kontekst ove povelje nam mnogo govori o Bosni za vrijeme vladavine bana Kulina (v. 1180-1204). Za samog bana se često ističe da je najvjerovatnije bio upravnik Bosne za vrijeme bizantske vlasti, te da se uzdigao na vladarsko mjesto poslije smrti Emanuela I Komnena. Nakon što je najprije ratom širio svoju teritoriju i učvrstio vlast na njoj, počeo je i sa sređivanjem privredne osnove. Ban Kulin se svojim autoritetom obavezuje da će trgovce štiti od ‘’sve zled’’, tj. od svakog oblika zla i lošeg ponašanja, koje će biti sankcionisano. Da je pokretanje trgovine s Dubrovnikom banova ideja i da je u tom trenutku bila potrebnija Bosni, govori činjenica o oslobađanju Dubrovčana svih poreza i nameta. Objekti trgovine najvjerovatnije su bili vosak, med, krzno i stočarski proizvodi s bosanske strane, a so, ulje, vino, začini, oružje i tekstil s dubrovačke strane. Jako značajan kontekst za razumijevanje ove povelje jeste i činjenica da je Dubrovnik, inače orijentiran prvenstveno na morsku trgovinu, uslijed jačanja moći Mletačke republike i njenog monopola nad jadranom, bio prisiljen preorijentirati se na kopnenu trgovinu sa susjedima iz zaleđa, što je situacija koja će biti aktuelna i narednih nekoliko stoljeća. Povelja nam govori da je bosanski ban imao neospornu vlast nad svojom teritorijom, jer je garantirao sigurnost dubrovačkim trgovcima, ali i o postojanju prometnih putnih komunikacija preko kojih se ta trgovina mogla odvijati, te o postojanju pravne sigurnosti u zemlji. Također saznajemo da na Kulinovom dvoru već neko vrijeme radi i dvorska kancelarija, budući da je na osnovu latinskog predloška dijak Radoje mogao sastaviti slavensku verziju teksta, s konzistentnim pravopisom i grafijskom ujednačenosti. Ovaj tekst sadrži sve osobine bosanske redakcije staroslavenskog pisma, po kojima se ona razlikuje od redakcija u susjednim zemljama: način obilježavanja „je“ i „ja“, upotreba slova đerv, obilježavanje glasa „ć“ slovom „k“, nepostojanje distinkcije između grupa s palatalnim i nepalatalnim suglasnikom. Nastanak povelje i dodjeljivanje privilegija Dubrovčanima treba povezati i s kulinovim nastojanjem da sredi i crkvene prilike u zemlji, budući da je upravo u to vrijeme Bosanska biskupija postala sufragan (podređena biskupija) Dubrovačke nadbiskupije, a vršene su i pripreme u Dubrovniku da se prazna stolica bosanskog biskupa popuni novim vjerodostojnikom, najvjerovatnije biskupom Danijelom.